Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Ali kad mi rođak iz obližnjega grada darova jednog ljeta gondolu, u kojoj sam mogao jedva sjedjeti, Viča mi luka postade još milija. U njoj nije bilo valova ni strujâ, što bi mogle smetati plovidbi u tako malenoj lađici. Sad sam još bolje upoznao onaj zaliv: mjerio sam mu i dubljinu, pretraživao i visoke dijelove obale. Kad bi sunce pripeklo, nasukao bih gondolu na šljunku ispred našeg vinograda i pošao u nj, da legnem u hladu niske guste masline. Stajao sam ondje čitave satove, gledajući u vodu, mirnu kao vodu kakva jezera. Ona je ishlapljivala, pa je uzduh treptao nad njome, a od toga se meni pričinjalo, da trepeću i smreke na drugoj strani. Cipal se bacao uvis, da opet ljosne u vodu, dok bi mu trbuh zablistao na suncu poput srebra. Kad je »maistral« ulazio kroz ušće uvale u dragu, dolazio je šumeći i na vrata Viče luke. Ali bi uznemirio vodu samo na njihovu pragu. Neko je vrijeme oklijevao, pa onda — kao da se nečemu dosjetio — proslijedio bi put u drugi, glavni rukav drage. Viča luka jedva bi se zatalasala. Doskora je u njoj bilo sve tiho. I ja sam iz onog zatišja dugo slušao, kako negdje daleko šumi i prašti.
II. Al' me jednog dana nešto iznenadi. Bilo je u nedjelju poslije podne, kad su svi ljudi u selu, luke i vinogradi uvijek pusti, a ljetno je sunce tjeralo životinje na počinak u hladu. Ja bijah ostavio gondolu na šljunku i sklonuo se u sjenu masline. Najedamput čuh, gdje netko dolazi klancem. Znao sam, da se u Velom selu slavi svršetak gradnje novoga krasnog zvonika, pa da ima danas u njemu gostiju čak iz grada. Al' tko bi to mogao ostaviti u ovaj sat još pune stolove ili gledanje slavlja, da dođe baš amo? Tri su djevojke jahale na magarčićima, a vodila ih stara seljanka. Kad se spustiše u luku, sjahaše, uzeše od žene neke omote i stadoše promatrati zaliv. Jedna od njih pokaza na žal i grebenje pokraj našeg vinograda. Doskora mi dođoše blizu i stadoše kraj ploča, gdje su žene iz sela najradije prale rublje. Bijahu sve tri mlade, a meni se bar pričinjalo, i lijepe... oh, i prelijepe. Gotovo sve tri istih godina: ni više djeca ni još prave djevojke, osim možda jedne, koja bijaše krupnija, crnih očiju i vlasi. Slamnati šeširi na glavi, svijetla laka odijela, lakirane cipelice. — Ovdje, Roza! Nije ni plitko ni duboko, a imamo gdje sjesti, — reče crnka starijoj plavojci. — Zar ovako? Na suncu? Pod vedrim nebom? — upita Roza. — E, pa što? Zar si mislila naći ovdje kakvo kupalište? Pa to je upravo ono lijepo. Sasvim same. U slobodi. Na suncu. I crnka prva skine šešir, otkopča puceta ispod grla. — Ali ipak! — reče opet Roza. — Onda si mogla ostati u selu i diviti se zvoniku. — Ha! Ha! Ha! — prosu se sitni srebrni smijeh mlade plavojke, koja je sjedjela na kamenu driješeći vrpcu na cipeli. — Znaš, što je rekao onaj debeli gospodin o zvoniku? »Ljiljan na buništu!« — Zgodno! Jest ono selo veliko, ali... A zvonik vitak, bijel kao mramor. Vele, najljepše Rendićevo djelo. Možemo ga hvaliti u gradu. Je li, Ema?
67