Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Visoka, u širokom plavom odijelu, motrila me krupnim očima punim ponosa, al' i neke slatke tuge. Kose kao od zlata blistale joj od sunca. Iz kratkih rukava izlazile joj ruke oblih lakata, malenih prsti, a sve bijele i sa zlatnom zmijom okolo lijevoga bila. Gledala je u me s osmijehom blage vladarice. Kriška mi pade iz ruke. — Nespretnjakoviću! — Nosim Vam odmah drugu. Al' mi ona metne ruku na glavu, povede me sa sobom. — Ne treba. Eto me k vama. Njezin mi se glas pričini nešto rajsko, još nikada čuveno, al' ipak poznato. Bio sam još uvijek tako zanesen, da nisam pravo ni osjećao neprilike zbog one unesrećene kriške. Gledao sam samo u nju. Motrio, kako stupa po palubi, kako se ljudi vrzaju oko nje, kako ona sjeda i uzima krišku u ruku i postavlja svoje blistave zube plodu u mekotu, crvenu kao krvavo meso. Nisu dakle sve žene onako suhe, samo žile i mišice, a lica garava i naružena lišajima, muškaračkoga hoda i kretnji, ispaćene i istrošene teškim radom, i s očima kao u divljih mačaka, i s vlasima i odijelom, što ponajviše vonjaju po guštari i po zmijama. Eto je! Nalik je na one, što ih još ne vidjeh, al' ih znadem. Od njihova je roda. A možda je... Al' su gospoda zadirkivala sada u me. — Vještiji si ti, kad pomažeš Žepu na ovom brodu. — Pravi »moco«! I to će dijete sasvim podivljati u ovoj pustoši. Gotov seljačić, — žalio me netko. — Sklopimo li sutra posao, on će se starim Žepom najviše jadikovati. Ona me gledala bez porugljive dobroćudnosti, a i bez žaljenja. Kao da razumije, zašto je onako motrim, i razbira u meni nešto, što drugi ne mogu vidjeti. Rastapao sam se sav pod milinom njezina pogleda. Oni su nastavljali, no kao da im nije bilo pravo, što ne znam odgovoriti: braniti se kojom zgodnom dosjetkom, iznenaditi ih naivnim pitanjima, razveseliti ih makar kojom ludom riječju. — Čuj, — reče najedamput jedan od njih — što bi ti, da je ova škuna tvoja? Bi li je prodao? — Ne bih. Popravio bih je. Plovio. — Al' nema svoga imena. Kako bi je prije svega prozvao? Oklijevao sam. — Ded, promisli. Kako bi stajalo na krmi? Ja pogledah u ženu. Njene su me oči sokolile. — Pa sad znam. Helena! — rekoh. Žena se trgnu. — Helena! Pa tako se i ja zovem. Kakva Helena? — Helena iz Šparte, žena kralja Menelaja. Nasta smijeh. — Ho! Ho! Vidi ti njega! — Ime najljepše između svih žena, — polaska netko gospođi.
60