Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
kao ranjena zvijer u svoju jazbinu — u tišinu naše luke, da u njoj mirno svrši. Nije, više imala ni mornare ni kapetana; samo ju je stari nostromo Žepo čuvao, najvjernije i najodanije, očekujući dan, kad će joj se napokon naći kupac, pa da je zauvijek nestane. Ja sam gotovo svaki dan dolazio k Žepu i pomagao mu polijevati palubu, škropiti lađi bokove, crpsti iz nje strojem more, svijati u kolače užeta i penjati se na jarbole, da se što popravi. A on me zato nagrađivao pričajući mi o putovanjima škunom i o Mlecima. Onako zgrbljen, s licem suhim i nabranim, očiju još i sad crvenih od vjetra morskog i od sunca, i s lulicom u krezubim ustima, kao da nije bio u rodu s ljudima, što su sada živjeli u onome kraju. — E, to Vam je bio život! A sada? Stoj skrštenih ruku na brodu, dok te para iz nekoga kotla naprijed tjera. Samo loži vatru kao u kakvoj kuhinji... Pa zar nam je sada bolje? Zar se sada više trguje i dobiva? Čime su stari Nazori stekli sve te vinograde i sve te kuće i kućice? Eto s ovom! — vikao je lupajući pesnicom o pokrov bokaporte, da je zatutnjilo u praznoj lađi, kao da mu se ona, odobravajući, odaziva. — A sada — nastavljao je — mjesto da je poprave, hoće njihovi sinovi da je prodadu, kao što se prodaje stara mazga. Nisu oni na njoj ni plovili ni sreću lovili; jedva je znadu. Hoće da im nešto nosi i ovo par starih čavala, užeta i dasaka, što su još na njoj. Sramota! Sinovi ne žele, a unuci ne će više ni moći da na njoj nešto dožive. Tako je govorio stari Žepo, ali ja — jedan od unuka — doživio sam na njoj već sutra nešto, što je i sada živo u mome pamćenju.
IV. Vidio sam na njoj boginju. Kad sam predveče došao na obalu, ugledah na palubi škune čitavo društvance. Htjedoh odmah natrag, kad me netko pozva. — Ne boj se ti nas. Uđi! Kad uđoh, vidjeh, da su to dva moja rođaka iz Velog sela s nekom drugom gospodom, koju nisam poznavao i nisam ih spočetka mogao dobro ni vidjeti, jer su svi sjedali između mene i sunca na zapadu. — Al' je garav! — Ti ne štediš cipelâ. I lakat si odrapao. — Sjedi, mali! Evo nešto za te. Župnik je iz Velog sela rezao svojim nožićem lubenicu. Jednom ju je rukom držao za gornji kraj, a drugom rezao, trseći se, da joj kriške budu što ljepše. Al' mu ruka bijaše zato premalena, i kriške su same padale, lubenica se rastvarala pokazujući svoje crveno srce i prosipajući na pokrov bokaporte crne sjemenke. — Prva je za gospođu. Daj, mali, ponesi joj ovu. Gle! tamo je. Tek sada ugledah lik žene, uspravne na pramcu lađe. Gledala je u sutonske vatre, što su gorjele pred vratima drage. Nisam vidio no neki tamni kip, samo su joj vlasi oko glave kao gorjele u onome svijetlu. Ja priđoh sve do nje. Ona se malko okrenu. Stadoh kao ukopan, gledajući u nju.
59