Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
I ja sam onda živio na ravnici gaženoj konjima, bražđenoj ratnim kolima, škropljenoj krvlju, između ahejskih lađa i zidina grada Troje. Najradije sam po njoj trčao za ratnim kolima Diomedovim, dok je on, uspravan na njima, bacao koplje ubijajući junake i ranjavajući bogove. Sjedio sam uz stare Trojance na kuli gradskoj motreći borbe ispod zidine i Argejku Helenu, koja dolazi iz dvorova Parisovih, ovita bijelim prijevjesom; a tako je nalik na boginju, da starci gledaju dugo i šutke u nju, i ne žale jade i nevolje, što ih zbog nje trpe. I slušao sam govore Nestorove i Odisejeve. I gledao, kako Sarpedom pada, lijep i mlad, od ruke Patroklove. Budio sam se jutrom na brijegu ljepoteke rijeke Skamandra, a sklapao uveče oči u šatoru Ahilovu. I s junacima se pomiješaše bogovi i boginje, što su silazili s Olimpa. Razabirah u viki i štropotu ratnom gromki glas ljudomore Aresa i zveket strelicâ u tulcu boga Apolona. Znao sam, kako šušte Iridina krila, kad Zeus šalje božansku glasnicu ljudima i bogovima: i kako se sja pojas Afroditin; i bliješte krupne Herine oči. A sjedeći pod maslinama — gledajući, kao u nekoj sanji, gdje bitka bjesni i bogovi se u njoj blistaju oviti lakom maglom — činilo mi se, da vidim u treptanju uzduha kacigom pokritu glavu najmilije mi boginje, Palas Atene... Ali ja sam htio da znadem i ono, čega u toj knjizi nije bilo: propast Troje, smrt Ahilovu, povratak ahejskih junaka u zavičaj. Sve sam doznao doskora od oca. On je bio sretan, što može pričati nešto iz svoga Vergilija. Ali zgode Enejeve nisu me toliko privlačile. Vukao sam ga uvijek na nešto drugo i ne imadoh mira, dok ne doznah o sudbini Ahejaca. A što sve nisam od njega onda čuo! Memnon, sin Zore i Tritona, ubijen od Ahila. Pentesileja, djevica junakinja, koja pade pod Trojom, a od ruke Pelejeva sina. Gospođa nimfa Kalipsa u pećini od kristala. Nausikaja, koja u veselo jutro pere svadbeno ruho na žalu morskome, dok Odisej spava negdje blizu, u grmu. I ja zavoljeh ljude, jer iz njenih gomila niću junaci. I zemlju, od koje živemo, po kojoj hodamo, a tragovi su božanstva na njoj posvuda utisnuti. I život, koji je ljepši, što je kraći, a puniji borba, pobjeda i poraza. — Skitao sam se sâm po kršu divlje drage morske, mahao rukama, bacao umišljena koplja i strelice, javljao se i odgovarao junacima, dijelio s njima megdane, padao ranjen i ustajao, dignut rukom bogova... nastavljao sam na svoj način borbu pod Trojom, i bio pun radosti, što dišem i hodam pod suncem. Provodio sam onda svoje najljepše dane u životu.
III. Ono, što me najviše znalo oteti za neko vrijeme tim maštanjima, bijaše velika lađa, privezana onog ljeta uz obalu u luci. Bila je to stara »škuna« na dva jarbola s uskim pramcem i sa širokom krmom gdje je, urezana na stijeni ispod stijega, stajala slika nekoga sveca. Na palubi su bila tri otvora s poklopcima: široka bokaporta za terete u sredini i dvije uske luknje, svaka na jednome kraju lađe, kroz koje se silazilo u sobice za kapetana i za mornare. Jedra zamotana i ovita voštanim platnom, fenjeri skinuti, konopi izlizani, a ljestvice od užeta, što su s ivice lađe vodile prema vrhu jarbola, pogdjegdje trošne i raskinute. Škuna naših rođaka, koja je toliko godina vozila njihovo vino u Mletke i plovila gornjim dijelom Jadrana, kao da se — ostarjevši — prestrašila od svih onih gvozdenih lađa, što počeše, tuleći i bacajući dim iz dimnjaka, prolaziti sve češće morem, pa se povukla —
58