Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Roditelji se smiju. Pozdravljaju me, tuckaju po ramenu, vele mi, da slušam Gabbiana; ali ništa drugo ne govore, ništa mi ne davaju. I meni je taj oproštaj tako čudan. Osjećam, da mi suze naviru na oči, i brada mi se trese. Gledam, začuđen, ponajviše u oca. — No. Pa idi! — govori mi on, ali više nekako od šale i veselo, bez trunka tuge zbog rastanka. Ja oklijevam. Stari Ćozot postaje nestrpljiv, već gura lađu od obale, a Concetta mi maše rukom, potiče me, da uđem. U posljednji čas skačem na palubu. Opet pozdravi i mahanje rukama. Sve je to zbog one žene, i, još više, zbog onog djeteta, što ga ja, sada, toliko ne volim. Lađa se s početka jedva miče, plovi polagano, dok moji idu uz obalu s njome uporedo, brzajući prema rtu Kargadura. Ja gledam u svoje. Nešto me bode na dnu srca. — Što je tebi? — reče mi žena. Gledam je u lijepe crne oči, na dnu kojih kao da razabirem nešto lukavo i jogunasto. — Majka me nije ni poljubila. A otac... — Pusti! Vidjet ćeš doskora, kako oni ne bi mogli bez tebe živjeti. Htio sam nešto reći, ali jedro zašušnu, a Gabbiano viknu: — Pod palubu! Hitro. Zavukasmo se u Concettinu izbicu. Vjetar nadme jedro, lađa se malko prignu na jedan bok pa nagnu naprijed. — Oče! Majko! — stade me vika, dok sam virio iz luknje. Bacao sam im posljednji pozdrav glasom punim ljubavi, ali i nekog prijekora. Jedro se okrenu na drugu stranu. Lađa promijeni pravac. Poče ono pravo, ćozotsko krstarenje, kojemu sam se uvijek najviše čudio. Lađa zaplovi po moru kao što galeb leti iznad pučine. Netom dođe u širi dio fjorda, zaleti se prema jednoj obali, sklizne uz nju, okrenu se, nagibajući se na drugi bok, pa jurnu ka suprotnome žalu. Pred rtom Kargadura, gdje se morska uvala najedamput širi na sve strane, ona opiše širok krug, tjerana vjetrom, što je ondje jače duvao. Vidio sam sad našu kuću, stisnutu uz druge na dnu luke, sad opet otvorena vrata uvale. Brisao sam suze, da sve bolje vidim, i osjećao, da me već počelo napadati nešto novo, ugodna vrtoglavica, iz koje će se u meni roditi mornarsko veselje, što sam ga do sada morao samo slutiti iz pričanja ljudi kao što je bio stari Ćozot. Očekivao sam časak, kad će lađa uhvatiti jednom još snažniji dah vjetra pa življe đipnuti i zaletjeti se kroz velika vrata uvale, tamo daleko, gdje su se na pučini crvenjela jedra već odmaklih ćozotskih lađa i bijelila na suncu krila galebovâ. Ali se jedro najednoč kao isprazni, i lađa stane. Bijasmo pristali uza rt Kargadura. Svi su moji bili na njemu. Klicali su: — Tako se bordiđa! — Vlado! Vlado! Neki me ribar uhvati rukama ispod pazuhâ; digne me na palubu. Ja sam bio sav smeten. Ne znam, je li me taj čovjek ili stari Ćozot poveo odmah na kraj. — Eto. Sad znaš, kako je to, — čuh glas očev.
55