Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Da! Da! — odgovorila je Concetta, smiješeći se opet onim svojim smiješkom, od kojega sam se ja sav rastapao. — Pogodila sam, kad sam pošla u kuću staroga Gabbiana. Svi ste vi pravi galebovi. — Kako ne bismo bili? Mali se galebić izlegao u gnijezdu, dok mu je otac u službi na ratnom brodu u Levantu, pa preletio s majkom i djedom niz Jadran, da vidi oca. Lovio je na povratku prve ribice i nadihao se prvog olujnog zraka. Sad je istom pravi Ćozot... Ti još ne znaš, da sam ga pred tri dana, dok su valovi najjače bjesnili, poškropio valjano, nasred mora. To je bilo njegovo pravo krštenje. A žena u smijeh: — Oče Gabbiano! Ha! Ha! Od toga dakle njemu ta prehlada. Svi su se smijali, dok se starac češao u neprilici, rukom iza uha, priznavajući, da se možda baš tako i desilo, ali ipak tvrdeći, da je istom sada s djetetom sve u redu.
Sjutradan uveče stari je Gabbiano sjedio sa snahom za našim stolom, dok je dijete posljednje noći spavalo pod našim krovom, jer se jugovina bijaše stišala, i ribarske su lađe bile već spremne da otputuju. Jela se najljepša riba, ulovljena ćozotskim mrežama, i pilo se najbolje vino iz konobe moga oca. Starome se Ćozotu zacrveni lice i razveza jezik. Što sve nije pričao i govorio! Obašao je sve žalove Sredozemnoga mora; vidio Španjolce, Arape, Turke i Grke; nalovio se svakojakih riba; napatio se kao živina, ali se i nauživao i sit se nasmijao. Najsmješnije ga je bilo čuti pripovijedati, kako se jednom, kupajući se u nekom zalivu, našao iznenada oči u oči s nekom crnom okruglom glavom bez vlasi i ušiju, plosnata nosa, a možda i bez nosa, i s nekoliko dugih dlaka mjesto brkova. Gledali su se, vireći iz vode, više začuđeni no zaprepašteni, dok je Ćozot klicao: Moro! Moro!, a da sâm nije znao, da li time prijateljski zove onoga crnca, ili jauče, da umire od straha. Crna je glava ronila duboko u vodu, pa opet virila iz mora i izdavala glas, što je bi i hukanje i piskanje, a izražavao nešto, što bi moglo biti i strepnja i čuđenje. Ribar nas uvjeravao, da je bućoglavi kričao: Ćoz, Ćoz, pa on sad misli, da se onaj zalutali tuljan vratio trkom daleko na sjever i kazao svim svojim mnogobrojnim rođacima, da nikad ne ostave ledena pristaništa, jer da je vidio jednog od onih Ćozotâ ili Ćozâ, koji su strah i trepet svega, što repom miče u vodama Sredozemnoga mora. I takova je obijest i veselje izbijalo iz starog lica izrovanog borama, izgorenog od sunca, ošibanog vjetrom i kože izgrizle od soli, da je obijest i nas spopadala. Između svekra i snahe nastade mala prepirka. Concetta je slavila Mletke, a on Chioggiu. I mi čusmo od njega, kakav je taj ćozotski grad. To je mjesto, gdje se bezbrojni gabbiani množe na pijesku: leglo i izletište galebovâ. Ribe, ribe, ribe i lađe, lađe. Grede su zabodene u pijesak pod morem, a na njima fenjeri, znakovi i kipovi Majke Božje. Čamci i crvena jedra svuda naokolo, a hrpa sivih kuća gradskih u pozadini. — Da ti to vidiš, mali! — reče, opazivši, da ga nitko ne sluša kao ja. — Povedite me sa sobom! — Samo ti dođi. Pa da te odmah krstim kao i našeg Piccia!
53