Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Sutradan je vrijeme bilo još ružnije. Pred uvalom je hukalo, šumjelo i zavijalo. Jugovina bi katkad huknula i u luku, pa bi se voda u njoj uzbibala i lađe zanjihale. Ćozoti bijahu već rano ujutro povukli mreže pod palubu, bojeći se, da vjetar ne prodre u dragu i da im sve ne pokida. Najteže im je bilo s ribom. Kad vidješe, da jedan od njih već baca, uz obijesno veselje galebova, s palube u more pokvarenu sitnu ribu, oni se stanu iznova dogovarati. A kad se — nakon mnogo vike i Psovanja — u nečemu složiše u oba sela po dva čovjeka. Čekali su zatim ogledajući ribu i bacajući galebovima sve ono, što im se činilo, da nije više za hranu. A galebovi se komešali. Spružena vrata i visećih nogu lebdjeli nad čovjekom, gotovo nad ivicom broda, kao da čekaju, da im se ribe baci u otvoreni kljun. Neki su dolijetali na vrh jarbola i odanle gledali ribu. Moj je otac govorio. — Vidiš, Krešte: skupa smo lovili, pa skupa i pojedimo! Ode ovog puta Ćozotima čitava lovina! Nije još bilo podne, kad počeše stizavati iz oba sela seljaci, ponajviše žene i djeca. Idu hitro. U svakoga je kakva stara kotarica. — Ha! — reče moj otac. — I ovi su galebovi nanjušili ribu. Svijet navali na oba kraja onog niza lađâ. Nastade pogađanje, vika i klicanje. Nijesu se ni najmanje razumijevali, ali su ipak neprestano vikali mašući rukama, klanjajući se uz porugu jedni drugima, praveći sve smješnije kretnje. Ćozoti ne puštahu seljane u lađu, samo su im pokazivali ribu. Pružali su ruku i trli kažiprst o palac hoteći time reći, da oni hoće novaca. Seljaci su im odgovarali, da u njih nema ni prebijene pare, pa su dizali uvis tikvice i mješčiće pune vina, flaše s uljem, male svježe hljebove, grude sira i skute, suhe smokve nanizane o koncu. — Bezzi! Bezzi! — vikali su Ćozoti. — Kakovi beči! — razgoropadi se neki dugonja pognutih ramena i ćelave glave. — Ča ste nas onda zvali? Nî naš novac za ćozotsku ribu. Kad jemam beči, kupujem pravu ribu... bakalar. — Je! Tako je! — povlađivali su mu drugi. — Da bi barem jemali koju lipu hobotnicu! Ma oni love samo šuškariju, ča ništa ne vaja. — Niente senza bezzi! — kušali su još Ćozoti da dođu do novca. Starica, s glavom i s licem omotanim crnom maramom, iz koje je virio kukast nos, prignula se na rubu obale i viknula, držeći ruke na bokovima: — O vrazi jedni! Ticama bacate blago Božje, a kršćanima ne bi ništa dali. Sram vas bilo! Usmrdila vam se sva, pri noći! — Ribicu za moju mačku! Ribicu za moju mačku! — uplete se, derući se, neki šaljivdžija. Svi prasnuše u smijeh, i nešto mirnije dogovaranje iznova započe. Ali su novi ljudi prilazili iz sela i vikali, da su im Ćozoti poručili, e će im dati ribu za vino i ulje. Zato su oni i došli k lađama. Kakva je to sad prijevara? Ćozoti počeše popuštati. Kad prvi od njih primi od neke žene vino, svjetina jurne u prvu lađu. Seljaci su išli s broda na brod, obilazeći posvuda. Zabadali su u sve nos i pogađali se s Ćozotima za svaku ribu, vičući opet najviše baš sada, kad su najmanje razumijevali.
50