Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
nosim u grudima. Mjesto da me vode u lađu, vode me u nešto, što je usko, mračno i studeno. I ja ću sada biti kao onaj starac, što su ga na palubi gušili, tiskajući mu dlanove u usta. — Oče, pusti me! Ja ne ću tvog naslonjača!
II. Ali nisu me sve lađe, što su za vrijeme jugovinâ dolazile u našu luku, tjerale u ognjicu i silile, da zatim dugo ležim. Katkad je bilo i sve drukčije. Sjećam se jednog dana, kad je na pučini moralo biti i previše vjetra i valovâ, al' je iznad drage sunce ipak prosjajivalo na mahove kroz oblake, veseleći obronke svojim osmijehom. Nije bilo još podne, kad dojedri najedamput u luku čitavo jedrilje. Male, lagane, hitre lađe. Bokovi, pramac i krma svi crni sa šarama na rubovima. Jarboli nose naduta jedra, sva crvena, a sa žutim krugovima i zrakama, što su nalik na sunce i zvijezde. Paluba je oivičena niskom ogradom; sva je mokra i blistava; nema na njoj ništa, što bi valovi mogli odnijeti. A kako su te lađe i okretne! Ima ih dvadesetak, jedna nedaleko od druge. Sigurno se i vješto kreću u uskome prostoru, baš kao što okretno leti jato galebova, što ih s pučine prate, kružeći i kričeći nad njima. Upoznali smo ih odmah, već po tim pratiocima. I stoji nas vika: — Ćozoti! Ćozoti! Jest; oni su. Ulaze u luku, jer im vjetar ne da preko kanala. Zatekao ih na povratku s ribolova. — Eto, Vlado: to su lađe, u koje možeš čitav dan veselo gledati! — veli mi otac. Mi trčimo prema Kargaduru, misleći, da će na njegovu rtu pristati. Al' one ulaze dublje u dragu; dolaze u samu luku. Jedra naglo padaju. Lađe se još neko vrijeme pomiču naprijed i na stranu, ravnane kormilom, i postavljaju se u red — sve jedna uz drugu, bok uz bok. Začas su napravile most od jedne obale luke do druge. — Oh, divote! Sidra su već bačena, jedra smotana, konopi povučeni od pramca do pramca, lađe nanizane u redu kao po traku. One su sad jedno samo tijelo: krma uz krmu, jarbol pokraj jarbola. Drukče ne bi ni mogle da se sve smjeste u uskoj luci. — Oče, po ovakvu je mostu prošla Kserksova vojska preko Helesponta. Čudim se i jatima galebovâ, koji lete iznad lađe. — A što je to s njima? — pitam oca. — Hoće od ribara malo ribe. — veli mi on. — Bit će, da je dosta ima pod palubama. I ja istom sada osjećam vonju ribe. Ćozoti dižu bokaporte i vuku napolje mreže. Duge, smeđe, tamne mreže pune su ljusakâ od ribâ i niti morskih trava. Razapinju ih visoko, od jarbola do jarbola, pa one vise nalik na zavjese. Ima ih toliko, da im više nema dovoljno mjesta na lađama. Ribari izlaze s
48