Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
radoznalosti i čuđenja, pa se nisam više napinjao da ustanem, i oči su mi bile širom otvorene. Uza sav strah, koji me spopadao, nešto se na dnu duše veselilo, što sam i to vidio i doživio. A zebnja, koja me ledila i stiskala mi srce, poče se rastapati i mekšati.
Nešto se novo zbivalo na lađi. Svi su oni ljudi naglo ustali, zgrabili po jedan fenjer i stali se peti na jarbole. To nisu više nakazni avetni starci, no hitri momci, što se penju ljestvicama od konopa gore visoko. Svijeće već vise o križevima i rasvjetljuju palubu. Mornari odmataju jedro, spuštaju ga dolje, a ono se promeće u sag, što pokriva čitavu lađu, od pramca do krme. Dižu se poklopci, i jato djevojaka izlazi na palubu. Cvijeće im okolo glave, u rukama koprene, što lepršaju na vjetru. Neke su od njih sjele i latile se cimbalâ. Tri su djevojke skočile na pokrov bokaporte, gdje je sag najdeblji i najljepši: digle se na prste od nogu, raširile ruke, potresajući koprenom, i stale se vrtjeti oko sebe. Plesačice plešu; druge djevojke udaraju u cimbale i pjevaju. Pjesma im je iz početka tiha, nalik na šumorenje mora za ljetne mjesečine, pa onda jača i glasnija. Prati je zujanje žica, zveket srebrnih praporaca. Ples je hitriji, paluba svjetlija. Sva je luka sinula od svjetlosti; svi su se žamori složili s onim pjevanjem. I ja se čudim, što se prozori na kućama ne otvaraju, što moji roditelji i moje sestre ne trče napolje, da vide i čuju to čudo. Sjete, što me bila obuzela u prvi sumrak, kad je lađa prilazila, nalik na avet, nestalo je sasvim. Nema više ni traga tjeskobi i čuđenju, kojim sam gledao, kako dave starca u naslonjaču. Ne osjećam više straha. Ne teku više po mojim žilama srsi, od kojih sam drhtao. Sada gorim ugodnom vatrom. — Na lađu! Ustat ću. Skočit ću s obale u čamac. Odvezat ću ga. Latit ću se vesla i pohitati onamo. Došle su napokon! Otkad sam o njima čuo, ja o njima sanjam i na njih čekam... već dugo. — Vlado! — Tu sam! Tu! Hitro, oče! Hitro, sestro! Da vidite. Pogledajte: na lađi, na palubi. Djevojke! Ne znam, da li baš tako vičem i govorim onima, koji prilaze; ja se bar silim, da ih zovnem. — Vlado! Gdje si? Javi se glasnije... ne vidimo te u tami. — Kakva tama! Sva se luka sja. Zar ne vidite i ne čujete? Pa još vele, da živimo u pustoši, da smo jadni i nevoljni! K lađi! Odmah! — Evo ga. Oče! Leži povaljen. Noge su mu u moru. Glava mu gori. Nešto bunca. Oni prilaze. Hoće da me dignu i povuku. No se ja ne dam. — Pusti me. Hoću na lađu. Čamcem. — Sine, ne vidim lađe. Nema čamca. — Pa ja bih i ovako. Bez čamca. Zar ne vidite? Svijetlo. Djevojke. Ples i pjesma. — Otrijezni se. Nasloni se. Tako! I oni me više nose no vode. Osjećam istom sada, da su mi noge mokre do iznad koljena i hladne kao led, dok mi glava gori, i srsi mi idu po čitavu tijelu. Al' mi je sve to ništa prema kamenu, što ga opet
47