Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Ćozot Piccio I. Gotovo svake jeseni, kad su duhale jake jugovine, u našu bi se luku zaklonile lađe, a i po koji manji parobrod, što se nije uzdao po nevremenu preko kanala između otoka i kopna. I jedrenjače i parobrodići nisu ponajviše ni pristajali uz obalu. Bacali su sidro nasred uvale i čekali, da vjetar popusti, i more se na otvorenu stiša. Rijetko je kada tko iz njih sišao na kraj da se prošeta ili da štogod kupi u jednome od obližnjih sela. Te su lađe stizavale u olujna predvečerja, da, šutljive i nepomične, ostanu usidrene nekoliko dana, pa da ih preko noći nestane poput avetinjâ. Meni je u takve dane uvijek bilo teško. Sva ona toplina, što sam je preko ljeta upijao od sunca i od užarenog kamenja drage, kao da se naglo gubila. Vukao sam se teških kretnja i loše volje po vlažnim grmovima, drhtureći neprestano od studi, koja kao da je izbijala više iz moje nutrinje no prodirala izvana u me. A dok bi mi udovi klonuli i zebli, moja je glava još življe radila, mašta mi postajala još djelatnija, i maštao sam kao nikada, ali su mi te sanjarije bile u svemu drukčije od onih ljetnih i prouzrokovale mi više bola no veselja. Uzalud me otac silio da sjedim kod kuće, uz knjigu, u naslonjaču, koji bi me — u nedostatku peći — mogao i nešto grijati, i često mi govorio, da se za vrijeme jugovinâ moram čuvati, jer ne samo, što je u meni sklonost prema nekim bolestima, no da su me njene klice možda već i napale. Ja sam pak mrzio naslonjač. Činilo mi se, da se u njemu gušim; a u kući mi je bilo kao ptici u krleci, pa sam bježao napolje, krijući se, gdje sam znao, da me neće lako naći. Gledao sam kapljice vode nanizane o grančicama, mahovine i lišaje na kamenu, oživjele od vlage, raspletene od vjetra. Mrzlih ruku, a užarenih obraza, premetao sam šuškor pod žbunovima i tražio sjemenje travâ, što sam ih poznavao i od kojih sam se mirisima omamljivao ljeti, kad je sunce sjalo i draga bila drukčija no tada. Sva tuga puste, šutljive drage, koja je sada, i za vrijeme najjačih jugovina i oluja, bila kao gluha grobnica, padala mi je na dušu. Nisam bio svjestan onoga što se sa mnom zbiva, ali sam osjećao da od nečega trpim, i da mi ne će biti bolje, dok ne pođem nekamo daleko, gdje se vidi svijetlo i ljepše boje, i čuju žamori, i motre ljudi, kakvih ja nisam još nikada ugledao, a znao sam, da ih negdje ima. U kakvu bolest tijela nisam vjerovao. U te mi se dane činilo, da me svi u kući samo muče. Kao da ja i ne pripadam njima. Misao na bijeg iz tužne kuće i iz zabitne mrtve luke stajala je uvijek na dnu mojih maštanja; nikada se pak nije iz njih toliko dizala kao za vrijeme jesenjih jugovina. I nešto me neprestano tjeralo, da — sjedeći na rubu žala i cvokoćući zubima od vlage i od studeni — gledam u lađe, što su na tajanstven način dolazile i odlazile. Promatrao sam ih
45