Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Žuri se. Putuj. Ona me još jednom pogleda i korakne oprezno naprijed. Prođe prema bječvi. U zadnji se čas okrenu i mačjom se kretnjom baci na konop.
V. Al' je navdar vrebao na nju. Trenutak kasnije oni su stajali jedno prema drugome držeći svako u ruci jedan kraj užeta. — Komedijašice! Sve si to brbljala zbog užeta. Ja te mamio na bječvu, a ti, hop... na konop! — Pusti ga! Ne dam novo uže. — Da vidimo! I oni se stadoše natezati. Ženi je bilo lakše, jer je stajala nešto niže i mogla se upirati nogama čvrsto o zemlju, pomagati ruci i nozi težinom svoga tijela, a Ivan ju je morao vući čitavu, čuvajući se, da mu noga ne posklizne nizbrdo. Bila je ispaćena, mršava, ali žilava, vična teškom radu. Bijaše ovila kraj konopa okolo desnog bila, zgrabila uže i lijevom rukom. Kad je Ivan mogao namjestiti nogu i snažnije potegnuti, ona se svijala praveći leđima luk, sagibajući nauznak glavu, pa joj se vidio napeti vrat s dvjema nabreklim žilama, što su snažno kucale. Ja sam stajao naslonjen leđima na breme i gledao samo u nju. Prve pahuljice snijega padale su mi na lice, al' sam ih jedva primjećivao. U prvi sam čas želio, da navdar snažno potegne, i da se sve to odmah svrši. Ali gledajući naprezanje ženino, njeno lice i ruke, nešto me hvatalo za srce, držalo me ondje kao prikovana i bez riječi, dajući mi dio od one muke, što sam je kod nje vidio. Ivana je hvatao bijes. Napinjao se trgajući snažno, na mahove. — Pusti, nesretnice! Al' ćeš to platiti... skupo. Nosit ćeš breme i uže dolje, k Moru. Hu! Ona se koprcala kao velika riba vučena povrazom. Dva puta pane. Odmah se i dignu, napne još jače sve sile. Konop nije nikad puštala, iako joj gulio kožu. Za svakim padom kao da je bivala snažnija. Al' joj se vlasi rasuše niz leđa. Odijelo joj puče pod pazuhom. Puca joj se otkinuše ispod grla. Njeno je lice bilo sada još bljeđe. Oči dublje, krupnije i tužnije, gotovo ukočene, bez jedne misli. Dok je Ivan, sav crven u licu, drhtao, ona kao da nije više ni disala. — Pusti ludo! Žena padne licem o zemlju. Navdar je poče vući uzbrdo. Al' ona opet skoči. Upre još snažnije, kao da ju je dodir sa zemljom oživio, ojačao. Izgledala je još jadnija, ali odlučnija. Pocijepani joj rukav visio. Iz dviju ugrebina na licu tekla joj krv. Osjetih, da se u meni nešto diže. Hoće da me odanle makne, da me u nešto baci. Bojim se, da bi se to moglo dogoditi prekasno, kada ta žena već klone, podlegne. — Ivane! Začudih se sâm zvuku te riječi. Njime sam zapovijedao navdaru nešto, čemu se ni on ni kradljivka nisu od mene nadali.
43