Stranica:Vladimir Nazor - Priče s ostrva, iz grada i sa planine.pdf/42

Ova stranica nije ispravljena

Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine

A žena nas je još uvijek gledala. Držala je kolac u ruci, ne mičući se, zbunjena našom šutnjom i našim mirom. Najednom baci kolac, opipa rukama pletenice na tjemenu. Onda viknu: — Ja znam, koji ste. — Pa reci! — odgovori joj navdar. — To je mladi gospodin s Mora. — Vidjela si ga u Malom selu, kad je išao u školu. Je li? — A ne! ne! — klikne ona osjetiv zamku. Videći, da se ne mičemo, dođe polagano mnogo bliže. Opet stane, al' napeta i na oprezu. Oči su joj neko vrijeme tražile konop i napola ispletenu bječvu s iglama i klupkom. Bila je to žena još mlada, ispaćena suha lica, s upalim očima zjenicâ zelenih kao u mačke, usta velikih i gorkih, vrata žilava. Odijelo joj bijaše staro i pokrpano, cipele na nogama prevelike. Njeno mi lice nije bilo novo, al' vidjeh na Ivanu, da je on ne može nikako prepoznati, pa mu srdžba samo raste. — A znaš li, čiji je ovaj vinograd? — Znam. — E, pa onda? Kradljivka ne odgovori. Kao da čeka na kakav drugi razgovor. Kad vidje, da šutimo, metne ruke na bokove i reče: — Neka me posluša mladi gospodin, a ne ti. Ti si mu samo sluga... Eto, ušla sam na njegovo. Nešto sam posjekla; nešto polomila; nešto pokupila. I složila sam to breme. Jest; istina je. Al' šteta malena. Ja bih rekla: nikakova! Neka samo pogleda. Nek stavi ruku na prsa. Da sam i nešto više... — Vrag te... — Ti šuti. Mladi gospodin s Mora tu gospodar. Jer si me zatekao u Okrubjakovu, gledaš me tako. Kad bih nekoga imala, čuvao bi se. Znam te ja. Navdar je htio skočiti. Ipak se svlada. A ona nastavi govoreći o svojoj bijedi i nevolji. Gledala je u me. Dolazila u zanos. Glas joj je podrhtavao. Govorila je dugo, sve na prekid; al' hitro, iz duše. A na koncu je kazala: — Neka me mladi gospodin samo sluša. Jest; ja sam iz Malog sela. Zna on kućicu uz put. Malenu. Crnu od dima. Punu djece, gole, gladne, prozeble... Eh, eto! Mama, zima je! Mama, daj! A što da dadem? Otkuda? Trs nije moj. Ni panj. Ni grana. Ni list. Pa ni kamen u gori. Ne smiješ uzeti: tuđe je. Sve je tuđe... sve. I kap vode. I zrno zemlje. I vlat trave. Spočetka sam je gledao kao omamljen pod onim pljuskom riječi. Udarale su o me, da se odbiju i nekamo pokliznu i nestanu. Takav je govor bio za me preveć nov. Ali kad joj riječi počeše ipak prodirati u me, bilo mi je kao da neke vruće kaplje padaju u moju nutrinju i kolaju svuda po njoj. Ne shvaćajući ih pravo, osjećao sam ih kao nešto tvarno, što se u meni vrza paleći me i golicajući kao da me mravci podilaze. Spopadala me žalost; bojao sam se, da kradljivka ne udari u pravi plač. — Prestani. Ti si zbilja neka jadna žena. Mladi je gospodar dobar. Uzmi tu bječvu, pa idi svojim putem. — reče navdar glasom, kojim je mogao prevariti ženu, ali ne mene. — Zar zbilja?

42