Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Ej, ej, gospodaru mladi! — smijao se on. — Kad bi tako i drugi navdari radili, pokušao bih i ja. To bi bilo nešto. Al' danas niti ima lupeža, nit ja imam puške. — Samo kad bih se ja zbilja rasrdio! Meni nije bilo pravo, što se navdar smije i odgovora kao da je sve to neka šala. Ne rekoh više ni riječi.
IV. Stigosmo do vinograda. Ivan najedamput stane. Naćuli uši, obraze se, šanu mi, da se pritajim. Nestade ga preko ograde. Doskora mu vidjeh glavu u grmu. Došuljah se do njega i on mi pomognu preko. Kad navdar maknu u grmu granu, vidjeh na donjem kraju vinograda neku ženu. Prigibala se svaki čas dižući suvarke: usahle grančice ispod maslina, gnjile kóce između lozâ. — Kradljivka? — šanuh. — Jest! — reče on i izvali psovku — Hoće joj se moji trudi. — Pa dajmo! — rekoh, željan vidjeti, kako se goni i hvata. Ona mi se žena pričinjala nečim divljim i jakim, poluvješticom i poluženom; valjalo je odmah i snažno navaliti. Al' Ivan nije tako mislio. Krili smo se i čekali, dok ne vidjesmo, kamo ona nosi suvad. Kad ugledamo i breme, on me iznova povede preko ograde na putić, pa onda polako i kradom desetak maslina naprijed. Tada potrča, skoči preko plota i viknu: — Gospodaru, amo! Nađoh ga, gdje sjedi na bremenu i jedva gleda u ženu, koja ga je s drugoga kraja vinograda motrila sva zaprepašćena držeći kolac u ruci. — Što radiš? Pobježe. — Ne bojte se: ne će. Ovdje je njezin konop. Pa i bječva. — A znaš li je? — Jedva jedvice. Mora da je iz Malog sela. I on poče motati cigaretu. Ja sam mislio, da borba o konop počinje sasvim drukčije; vikom, trkom kroz vinograde, preskakivanjem ogradâ i hvatanjem lupeža, da svrši rvanjem, iz kojeg će jači iznijeti pobjedu. A gle! Malo mira i lukavštine, pa su i breme, i konop, pa čak i bječva, što je žene u hodanju pletu, već tvoji. Eto, sad bi Ivan mogao sve to uzeti i otići. Al' iako se navdar gradio mirnim i nehajnim, vidjeh mu ipak na licu, da se ljuti na onu, koja se usudila krasti u vinogradu, što ga je on posadio, te ga čak i zove svojim. Pa ona nije iz njegova sela, da bi se mogao bojati svađâ s njenom rodbinom, a zbog onog užeta, što leži pred njim na zemlji i u koje navlaš ne dira. Shvatih, da on nešto snuje, i da će se ipak koješta dogoditi. Ne rekoh ništa. Naslonih se i ja na breme.
41