Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
On se namrgodi i ućuta. Obađosmo dva vinograda; nađosmo sve u redu. More je daleko pod nama bilo mirno, ali crno. Vjetrić nam puhao u lice bijući nas ledenim iglicama. Htjeli smo već natrag, kad čusmo lupu sjekire. — Ha! — kliknuh. Navdar se trgnu. Prisluškivao je. Doskora reče: — Mislio sam, da je u mojem Okrubjakovu. Al' nije. To je negdje blizu, na tuđemu. I on me povede stramputicom. Vodeni lupom dođosmo do vinograda, u kojem je neki Milnaranin sjekao panj već davno oborene masline. Kraj njega su žena i dijete slagali breme. — Bog daj ljudi! — pozdravi Ivan. Seljaci mu se odazvaše; mi stadosmo. Milnaranin se tužio na studen. Da nema tu, na svojemu, dva stara maslinova panja, ovog bi Božića nastradao. Od zore se muči. Sad nosi to teško breme sat i pô daleko! Sjutra će možda snijeg; ne ćeš moći iz kuće, pa jao si ga sirotinji. — A vi obilazite? — dovrši. — Al' ćemo sada natrag. Kad se ne bih bojao izmučiti previše mladog gospodara, skočio bih do Okrubjakova. Vidjeh ga prekjuče. Al' ipak... kad sam već tu. — Pa hajdmo! — rekoh ja. I mi pođosmo. Vjetar tiše duva. Nebo zastrto tmastim obla cima. Studen tiha i oštra. — Možda će već noćas snijeg. — reče Ivan. — A čemu nisi ponio puške? — Što bih s njom? Tu nema zečeva. — Al' ma lupeža. — Manite. Ta vidite, kako je. Ni žive duše. Al' ja sam se još uvijek nečemu nadao. Nije mi se dalo vjerovati, da ću se vratiti kući praznih ruku. Meni se činilo, da je otac najviše mislio na Okrubjakovo, kad mi reče: »U vinogradima prema Milni.« Ono je bilo prilično prostrano i plodno, a radio je u njemu kao težak navdar Ivan, koji nije štedio muke i truda. Još smo dakle mogli koješta doživjeti. Moj otac zna, što govori. — Ivane, zateknemo li lupeža, ne ćemo mu uzeti samo uže. — Nego što još? — Nego i breme. — A tko će ga nositi? — Sâm lupež. Ivan udari u smijeh. — To se kod nas nikad ne događa. Lupež pobjegne. — Jer ga ne znaš prisiliti s puškom u ruci, da nosi pred tobom breme dolje k nama. Da si tako radio, ne bismo sada zebli u Luci.
40