Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Je li od Lukre? — Od Dume? Trčali smo mu ususret i đipali kao kozlići okolo njega, dirajući »lovinu« rukama, skidajući je s navdara, noseći je sami u kuću. Najviše smo se veselili kotaricama, jer su one bile malne uvijek pune najboljeg grožđa, koje je zatim dolazilo na naš stô, i majka nam ga i preko dana dijelila. To bolje, ako je u kotaricama bilo i smokava. Veselili smo se i užetima, kad su bila prikladna za skakanje. Netom bi majka spremila grožđe, mi smo sami nosili Ivanovu lovinu u onu sobicu, da je objesimo na zid. Navdar je morao s nama. Sjedio je na Mupici nasred sobe, a mi svi okolo njega. Pitali smo ga: u kojem je vi ogradu iznenadio kradljivku; je li bilo gonjenja i borbe; što je sve rekla i kako se branila. Htjeli smo znati, je li krala naše grožđe, da ga pojede ili da ga proda. Kako je veliko bilo breme granja, što ga je posjekla u našoj šikari ili polomila na kakvoj našoj usahloj maslini? A je li bjesnjela ili plakala zbog izgubljene kotarice ili užeta? Koliko će globe platiti, kad otac prijavi krađu seoskom glavaru? Mogla bi reći, da to nije bila ona, da se Ivan prevario; ali što da kaže, kad navdar pokaže glavaru njezinu kotaricu, njeno uže? U selu svatko zna, što tko ima kod kuće. A onda, ime! ime! — Ivane, reci ime! Penjali smo se na stolicu, da črčkamo pokraj čavla. Veselit će se otac, što mi sami obavljamo taj posao. Gotovo je uvijek navdar Ivan znao reći i ime kradljivke. Sad bi nastao nov smijeh. — Mandîna Kacatova. — Lukre pokojnoga Jure Bumbarde. — Stara Kljaka. — Hura! Već imamo dvije Lukre i tri Mandîne. Bili smo tako zadovoljni s navdarom, da smo mu davali očev duhan i po koju čašu vina, što su ga gospodari pili. Sad smo željeli da bude u toj sobi što više sprtvi i konopâ, što više čudnih imena na zidovima. Nismo puštali, da nam sluge u sve to diraju. Brojali smo ih svako toliko.
II. Ali su te stvari ipak iščezavale, ponajviše bolje kotarice, a rijetko nam je kada navdar kazivao, da je kradljivka platila globu, namirila štetu te primila od njega natrag svoj krto ili konop. Doznali smo tek kasnije, da su žene dolazile krišom k našoj majci i toliko se jadale i molile, da bi se na koncu vratile u selo sa svojom kotaricom, u kojoj su nosile bar jedan hljeb pečen u našoj kući. Naš je otac sve to znao, ali se gradio kao da ne vidi. Rijetko je javljao seoskome glavaru krađu. Govorio je: — Cijena je grožđu sada tako malena, da kotarica vrijedi gotovo više od ploda, što u njoj može stajati, a sami strah od globe i makar privremeni gubitak sprtvi i krtola dovoljna je kazna za tu sirotinju.
38