Stranica:Vladimir Nazor - Priče s ostrva, iz grada i sa planine.pdf/35

Ova stranica je ispravljena

— On. On. Ja sam se tome uvijek opirala, ali uzalud. Oni, koji se sada vrte u selu okolo novog župnika, nose i danas njegove bječve, njegove košulje. Sve je dao.

— Zar siromasima?

— Najveći je siromah bio baš on, a otkidao je od svojih usta za kojekakve ljude. Pojedoše ga živa. Bolestan čovjek slao lažnim bogaljima i lažnim bolesnicima svoju čorbu, svoj komadić mesa, svoj kruh. I tako je bilo uvijek. I u drugim varošicama i selima, gdje je bio kapelanom. Odasvud je otišao gô kao ovaj moj prst. U dan njegove smrti kuća prazna. A zbog onih neharnih seljaka... Slutila sam, da će mu i grob zapustiti. Zato sam i ostala ovdje... E, e, tako!

Suze se kotrljahu niz nabuhlo lice na župnikov grob, dok su joj ruke dalje sadile podrhtavajući od tuge i od ljutnje. I ona je pričala, što je pokojnik sve uradio za svoje siromašne stare roditelje, kod kojih je ona jednom služila, i za svoje rođake. Uvijek bolestan i sve bliži ranoj smrti, što ju je uvijek čekao, mučio se i kinio za sve i za svakoga štedeći samo na sebi. Zazirao je od gospode i živio samo za seljake i za siromahe; a oni ga, eto, izmuzoše, pojedoše i odmah zaboraviše.

— Znaš — gotovo kliknu — o Božiću je dao nekoj udovici s troje djece i ono malo drva, što smo ih još imali u kući, pa se tresao od zime. Ozebao i legao. Jedva se malko pokrpao i ustao; ali eto, ne dočeka Uskrsa. A jučer sam zamolila tu istu ženu, da dođe danas sa mnom amo i da mi pomogne urediti grob... ali, vidiš, nema je. I ne će doći.

Sad se gotovo ljutila kazujući, kako se je uoči smrti morao naprezati raznim crkvenim pobožnostima, samo da ugodi seljanima. Umro je na povratku iz crkve, smalaksao, naglo, gotovo na nogama.

Ja sam je slušao u sve većem čudu.

Od njenih je riječi nicao pred mojim očima nov lik. Župnik-svetac i župnik-krvnik lebdjeli su sada u isto vrijeme preda mnom, sada odijeljeni, sad opet kao u zagrljaju. Netom bi ona za čas prestala, prikaza župnika sa šibom iznova bi narasla, ustremila se ispred mene.

— Ali on je tukao. I mene je...

Ona digne glavu. Nasmjehnu se s mnogo gorčine.

— E; i ti si ga ražalostio. I ti si lupao po njemu.

— Ja?

— Ti. Baš ti. Sjećam se onog dana, kada te on kazni, a ti pobjegnu k moru. Vratio se u stan blijed, žalostan. Rekao je: »Jest. Mali ima pravo!« Onda je prelomio šibu; bacio je kroz prozor.

— To je on kazao?

— Da. I nije imao mira. Čekao na te. Pitao učitelja, zašto te nema. A kada vidje, da ne dolaziš, poslao me k tvome ocu. Sjećaš li se?

— Sjećam se.

— Al' tvoj otac reče, da je još prerano, da se nisi još umirio. To ga još većma zaboli. Čak je htio sâm u Luku. Spominjao te često. Čekao te, ali te ne dočeka. Jest; lupao si i ti po njemu.

— Nisam znao. Ja sam mislio...

— Pusti! Ne misli više na to. Žao mi je, što se izgubila knjiga, što je on za te spremi.

Ona je opet radila ne gledajući više u me.