U prvi mi se mah pričini, da je groblje pusto. Sići ću dolje; ići uza zid, da me niotkuda ne vidi; naći ću onaj grob i...
Osjećao sam, da ne mogu više natrag, da bih zbilja bio kukavica, kad se ne bih usudio.
I baš sam se htio popeti na vrh zida, kad čuh iz groblja glas i sav protrnuh.
— Vlado!
Pogledah prema žbunu, s kojega mi se činilo, da poziv dolazi; ali ne vidjeh ništa. Srce mi lupalo negdje visoko, — rekao bih, u grlu. Prsti mi se zgrčiše držeći se ruba zida.
U onoj tišini, glas mi dođe nekako krupan i dubok, kao iz dubljine otvorena groba. Osjetih, da blijedim, da mi se vlasi na glavi kostruše.
— Vlado! To si to.
I nešto crno ustane i pruži se za granjem grmlja.
Sad sam bio siguran, da je to On. Moje je čuđenje bilo golemo, da ne osjetih više sav onaj strah. Ostadoh kao prilijepljen o zidu.
Crna se prikaza maknu. Pokaza se sva na suncu. Mahnu mi rukom.
— Pa dođi. Vrata su otvorena.
Vidjeh, što je. Ali se ipak ne makoh. Nisam sâm znao, da li se veselim ili žalim, što se grdno prevarih.
Bila je to Perpetua, sluškinja pokojnikova.
— Hodi! — zvala me ona. — Čuo si me, je li? Dođi da vidiš!
Spustih se na puteljak, uđoh kroz vrata.
Ona je sad klečala kopajući motičicom ono malko zemlje na još svježem grobu.
Bilo bi mi drago, što i ne gleda u me, jer sam znao, da su mi lice i oči sada takovi, da bi mogla odmah pročitati na njima, što me dovelo k tome groblju. Sav je moj strah bio minuo; ali sam osjećao, da uz tu ženu ne mogu više ništa uraditi Ona kopa motičicom na grobu, kao da On nije odmah pod tom zemljom, no duboko, na dnu ponora. Postavila se između mene i njega. Prestrašila me, kad zavirih u groblje; brani mi da pristupim k raci, kako bih ja htio.
Stajao sam kod nje gledajući je gotovo neprijateljski.
A ona je klečala, kopala motičicom, drobila prstima grudice još vlažne zemlje. Govorila je:
— Sramota, sinko! Sramota! Eto, vidiš. Donijeli zemlju, a grob zapustili. Kod pokopa plač, jauk, obećanja. Palit ćemo svijeće!... a gle! nema sada na njegovu grobu ni pravoga križa. Došao u selo nov župnik; i svi se pomamiše. Pokojnika zaboraviše. Neharnost! Pravo izdajstvo!
Jednom je rukom pravila rupice; drugom je vadila biljčice iz pregače, turala ih u zemlju. Njeno je lice bilo puno ogorčenja. Kao da nije mislila na onoga pod zemljom, no na izdajice u selu.
Najednom stade, upre pogled u me.
— Znaš, umro je ne ostavivši ni novčića. Ormari, škrinje gotovo prazne. Sve ode. Jedva nađoh, u što da ga mrtva obučem.
— Zar ga pokradoše?
— Pokrao je on sâm sebe. Dijelio je uvijek; čitavog života. Kad vidje, da je smrt blizu, razda sve.
— Zar baš on? Čitavog života?