Odahnu mi, kad uđoh u sobicu pokraj njegove.
Sjedio sam dugo na postelji, osjećajući, da sam se ogriješio tim laganjem prema Don Rocchettu. Htio sam poći k njemu pa mu sve kazati, moliti ga, da mi oprosti. Ali je u njegovoj sobi bilo već tiho, a kuća šutljiva kao grob... Ne! Priznat ću mu sve sutra. Ili će biti bolje, da ga time ne rastužim i da se što prije vratim u Luku. A svemu je kriv onaj drugi; onaj, koji leži u zemlji, u dugoj crnoj halji, žut u licu, a otvorenih očiju, što uvijek traže, izdaleka, prodirući i kroza zidove... Jest; pravo ima poljar Kljako. Vukodlak. Vampir... Ali se ne valja bojati. Valja ići k njemu. Lupnuti nogom, pljunuti — ili mu se predati i pustiti, da me udari još četiri puta šibom po dlanovima. Ovako je još gore.
Sjedio sam na postelji slušajući tišinu noćnu, opirući se snu, jer sam se bojao, da ću opet zaplivati Crvenim morem i ugledati župnika. Zašto nisam pošao s Kljakom, učinio i ja ono, čega se on nije bojao?... Eto, i lagao sam, a sve zbog njega. I ja se više ne veselim ni školi; i ne čitam više očevih knjiga; i ne lutam po hridinama Luke... Oh prokleti! O krvniče!
Hvatao me prkos, koji me čuvao od straha. Buljio sam u mrak, kao da nekoga čekam, spreman na borbu, dok mi glava ne klonu na jastuk; i ja zaspah.
VII.
Sunce je bilo već visoko, kad rekoh Don Rocchettu, da bih htio u Luku.
On pristane, i ja se uputih prema moru. Ali netom izađoh iz sela, svrnuh nadesno, prođoh preko nekih vinograda i pustoši te se doskora nađoh nedaleko veloselskog groblja.
Bio je topao dan, pun sunca i tišine. Pupalo je i listalo posvuda naokolo. Kosovi se javljali u smrekovim šumicama.
Opirao sam se toj premaljetnoj nježnosti. Htio sam biti surov i odlučan kao i poljar Kljako, učiniti nešto krupno. Išao sam hitro, da se ne bih predomislio i stao nasred puta. Kad bih pod onim suncem stiskao malko oči, meni se pričinjalo, da sanjam. Idem opet po suhu na dnu Crvenog mora. Netko me tjera. A Onaj me čeka na brijegu. Ovog se puta ne bojim. Sunce sija; bajami se zelene; kosovi zvižde; Don Rocchettova je kuća blizu; poljar će se pokazati netom glasnije viknem, a ja gazim puteljcima, kojima župnik-vukodlak nije nikada prošao. Osjećam, da sam sada jači od njega.
Koješta me napastovalo, da stanem, al' sam ipak hitao naprijed. Ne odoljeh samo onda, kad ugledah pod kupinama mlade stabljike od jagoda i nekoliko kaduljica. Istrgoh ih s korijenima; posadit ću ih u vrtiću za našom cisternom u Luci. Prolazeći kroz šikaru, vidjeh još koješta, mimo čega ne mogoh nikako da samo prođem. Nađoh prazno gnijezdo, maleno a novo, svu silu smilja s cvjetovima žutim kao zlato, neke trave lijepe i mirisave, pa i to strpah u njedra.
Proljeće i zov kosova bio bi me sigurno ipak poveo drugamo, da se iznenada ne nađoh pred zidom groblja.
Mislio sam, da ću baš pred njim klonuti i odustati od osvete, ali upravo u taj čas sve ono oporo i tvrdo u meni nabuja i digne me na zidić. Upirao sam vrhovima nogu u hrapavosti zida, držao se rukama o njegov rub.
I pogled mi stade tumarati po groblju.
Malena četverouglasta poljanica; križevi. Nekoliko čempresa i grmova. Tragovi proljetne trave između kamenih ploča sivih od sunca i od kiše.