— A ča drugo? Svu će ti krv popit. Vukodlak! Vampir! Dok je bi' živ, vuka' je u selu ljude za nos, a sada muči jedno dite... I ja sam tako ima' jednoga krvnika, ma se nisam pušća'. Pokaza' sam, da ga se ne bojim, pa me je ostavi' na miru.
— A kako si to učinio?
— Poša' sam mu na grob; udri' sam mu tri puta nogom nad glavom, i pozva' sam ga po imenu, i pljunu' tri puta.
— Ali... Kljako!
— Ča? Ne boj se. Ho'mo skupa. Pljunut ćeš. Pa ćeš vidit... bit će odmah mir.
I poljar me stade gotovo vući.
Ja se ne makoh.
Ta mi je surovost bila odvratna. Bez nastupa ljutnje, moja je mržnja bila tiha. Nisam nikada vjerovao u vještice, vukodlake i mačiće. Smijao sam se uvijek pričama o mrtvacima, koji se dižu iz groba, a i taj moj strah od mrtvog župnika nije bio nalik na strah druge djece, što vjeruju u avetinje. Ja sam se, u neke časove, bojao samo tame noćne, tišine ljetnog podneva, snage vjetra i mora. Moj je strah bio uvijek samo panički. Župnik je bio za me samo zato i sad živ, jer sam još uvijek osjećao sramotu, koja nije bila još isprana, mržnju, što je još trajala. Nosio sam na duši dva čvora, što ih ničija ruka nije znala razvezati, a ja sam htio da ih se lišim.
Nešto me tjeralo k župnikovu grobu. Kao da sam slutio, da se moja parba s »krvnikom« može svršiti samo na njemu. Bio bih odmah pošao s poljarom onamo, da on nije bio onako surov.
— Plašljivac! — reče gotovo prezirno. — Grem ja misto tebe.
— Ne! — kriknuh; i moj je glas bio kreštav i oštar.
— Zač ne?
— To ću ja sâm učiniti... sam. Hoću!
Njegove se lice razvedri.
— Onda je sve dobro. Ma znaš: udri nogom; viči; pijuni!
I on digne pušku na rame; siđe u dolac.
Kad se vratih u selo, don Rocchetto je već bio užgao svijeću na stolu i čitao iz brevijara. Sjedio sam pokraj prozora; gledao, kako pod glas čita, moli i krsti se. Malena stasa, odebeo i puna lica, on je u taj čas izgledao stariji, ali i ljepši. To nije više bio onaj živahni, veseli pop. Kao da se digao u neke visine i sav se preobrazio. Ima dakle i jedan drugi Don Rocchetto još ozbiljniji i još ljepši no je onaj, koji misi na oltaru? I moje štovanje prema tome čovjeku naraste, ali me u isto vrijeme prisili, da osjetim svu daljinu između sebe i njega. Da sam u taj čas ugledao pred sobom šaljivdžiju i veseljaka, koji je od šale strugao svoje lice o naše obraze i zvao našu majku »Mariettinom«, ja bih mu bio otvorio svoje srce, otkrio mu novi nemir, što ga poljar bijaše bacio u me. Ali pred tim svećenikom zatvorih se u se, ne pustih, da on po meni dublje kopa.
— Gdje si bio? — zapita me, kad svrši.
— Gore, prema lokvi, — slagah ja, samo da ne spomenem strminu, s koje se vidi groblje.
— Jesi li trčao? Igrao se?
— Jesam! — rekoh odmah, samo da on ne bi svratio razgovor na ono, što me tištilo.
— Onda je sve u redu. Danas sam s tobom zadovoljan.
I ja sam čitavu večer tako lagao.