Nešto me vuklo na kraj poljanice ispred maloselske škole, otkuda se, s gornje ivice strmine, vidio gô brežuljak između dva klanca, a na njemu veloselsko groblje opasano zidićem.
Sjedio sam najradije ondje u naoblačene i vjetrovite satove preduskrsnih dana. Sjedio sam i mislio: Eno; ondje leži onaj, koji me je ošibao. Leži u grobu, dug, mršav, u crnoj halji i sav ukočen. Ali su mu duboke mračne oči i sad otvorene. Gleda prema meni, kao da me zove, stiskajući nešto u ruci. Desni me dlan peče. Na obrazu mi nešto gori. Žila mi je na sljepočnici nabrekla; lupa baš onako kao onog dana. Sve je u župnika umrlo osim mržnje, što ju je imao prema »malom poganinu s mora«. On je za sve ljude mrtav, ali za me još nije. Nema ni u grobu mira, dok mi ne dade i ona četiri udarca, kojima sam izbjegnuo, viknuvši mu, da je krvnik, i pobjegavši u Luku. Htio je da me udari — kao i druge — do šest puta...
Nešto me tjeralo ka groblju. Da mi se dokrasti do onog zidića, popeti se nj i potražiti očima njegov grob. Upoznat ću ga odmah, jer je to sigurno jedini, na kome je nešto zemlje i posađena cvijeća... Dizao sam se i išao polako, na prstima, zatajivši disanje, iako mi srce tuklo. Ali bih najednom stao i trgnuo natrag.
Proljetni nemir — prava bolest, od koje sam svake godine trpio — nije tog puta bio nešto, što me mučilo, ali me i raznježavalo nekom čudnom milotom. Sad sam samo strepio ili gorio ljutnjom. Ma i koliko sam obdan hodao i umarao se, nisam mogao spavati; a kad bih sklopio oči, silazila je na mene mòra.
A mrtvi je župnik ulazio u moj san.
Jedne sam noći sanjao, da plivam preko naše Luke. Ona je uska, ali što više plivam, to postaje šira. Njena je voda uvijek plavetna, ali sada postaje sve crvenija. To nije više naša Luka; to je Crveno more, a ja, prelazim preko njega. Ono se poda mnom otvara; padam u ponor; ali se ne gušim. Stao sam nogom na tlo; voda se s jedne i s druge strane odmakla. Preda mnom je prolaz, nalik na hodnik između dvaju visokih bedema od vode guste i crvene kao krv. I ja nisam više onaj, koji sam do sada bio. Jedan sam od sinova Izraelovih., koji bježe pred vojskom Faraunovom. Preda mnom moji drugovi, noseći torbe i šatore, goneći mazge i ovce; za mnom egipatski konjanici dižući koplja i mašući bičevima. Trčim prema kopnu, na brijeg, uz koji se Izraelci već penju. Naprijed! Naprijed! Vodeni se zidovi napinju; ljuljaju se, kao da će se sad srušiti. Konji iza mene ržu, točkovi kolâ stružu po pijesku, Faraun kliče. Naprijed, prema Proroku, koji stoji na brijegu, ogrnut plaštem, s bijelom dugom bradom i sa zrakama na glavi!... Ali što hitrije idem prema njemu, on biva duži i mršaviji; plašt mu se premeće u crnu usku halju sa stotinu sitnih dugmeta, brada mu se rasipa po vjetru, svijetle mu oči postaju široke, mračne, nalik na žeravice na dnu dviju rupa... To nije više Prorok; to je župnik, koji gleda u me. Ja ne znam, što bih. Idem natraške, upirem rukama u ona dva vodena zida, da se na me ne poruše. Ali egipatski bičevi zvižde. Biju me o dlanove, tuku po obrazu, a oni su sada kao šibe sa tri tvrda čvora proviđena noktima, što riju duboko u meso... Dahćem; opirem se... Ali ona crna prikaza na brijegu diže dugu mršavu ruku, i bedemi se ruše. Crveno me more vitla u vrtlogu... Padam... Davim se...
I ja se probudih. Vrisnuh iz svega grla.
Bio sam upravo sio u postelji, kad otac dotrča u sobu.
— Vlado! Što je to opet!
— Došao je. Iznova.
Tko? Što?
— Župnik. Onaj iz Velog sela.