KNEZOVI SEDESLAV, BRANIMIR I MUTIMIR.
Iza Domagoja baštiniše kneževsku stolicu njegovi sinovi, od kojih se poimence spominje Inoslav, valjda kao najstariji. No proti njima diže se najednom neki Sedeslav, potomak kneza Trpimira, kojega je valjda Domagoj bio lišio njegove djedovine. Znajući, kako se byzantskomu caru otimlju oči za Bijelom Hrvatskom, podje Sedeslav u Carigrad, gdje zaklinjaše Vasilija, da mu pomogne do kneževskoga stolca, obecavajuci mu za to, da ce biti njegov kletvenik (vazal), i da ce patrijarku Fotija priznati za duhovnog glavara hrvatskoga naroda. Car ga objerucke doceka, dade mu pomoci, a na to se Sedeslav nametnu Bijeloj Hrvatskoj za kneza. Sinovi Domagojevi pobjegose u Mletke. Zgodilo se to godine 878.
Novi se knez Sedeslav (878. — 879) sklonio sasvim u krilo caru Vasiliju i patrijarki Fotiju O tome pripovijeda potonji car Konstantin Porfirogenet u svome djelu »0 upravi carstva (de administrando imperio)« ovako: »U vrijeme prepoboznoga cara Vasilija poslase Hrvati (knez Sedeslav) i Srbi do njega poslanike moleci ga, da bi pokrstio one od njih, koji jos nijesu krsteni; k tome pozeljese, da budu opet pokorni byzantskomu vladanju, kako su u prvi mah bili. Razumjevsi to blazeni car posalje jednoga svoga carskoga covjeka sa svecenicima, i tako bise pokrSteni svi, koji jos ne bijahu primili sv. krst. Podjedno odredi, da si Hrvati po volji biraju knezove iz onih porodica (plemena),
