se u stolnoj crkvi sv. Stjepana rijedka slava, kakve Zagreb nije nikad prije ni poslije vidio: nadbiskup Gregorije pomazao i okrunio Karla Roberta za kralja.
Čudno je bilo kralju Andriji, kad mu stigoše glasi, šta se to zbilo u gradu Zagrebu. Udario bolan u jadikovke na papu, a onda podigao kuku i motiku, da se opre Anžuvincu. Ali sred priprava za rat umre Andrija 14. siječnja 1301. S njim izumre i porodica Arpadovića, koja je u Hrvatskoj kraljevala kroz dva čitava stoljeća.
Izvori žalibog ne javljaju, šta je mladi Karlo Robert radio namah iza krunisanja u Zagrebu. No namah poslije smrti Andrijine stao je sa svojim privrzenicima obilaziti po Slavoniji, gdje su ga velikaM, plemici i pucani odusevljeno dodekivali i svojim kraljem progla§ivali. Iz oblasti knezova Babonica po§ao je niz Savu prema iztodnoj Slavoniji, narocito prema pozezkoj zupaniji Tu u gradu Pozegi, koja je jo§ nedavno bila stolica slavonskoga hercega Alberta Morosina, bio jc tada kastelanom magistar Pavao Gorjanski, sin macvanskoga bana Stjepana Gorjanskoga. Cuvsi Pavao Gorjanski, da novi kralj dolazi (valjda ladjom po Savi), pohita iz Pozege na savsku obalu, doceka ondjc Karla Roberta, predade mu kljuCe Pozege, te ga priznade za svoga kralja i gospodara (cum post mortem regis Andree, felicis recordacionis nostri carissimi patruelis regnum ungarie nobis debitum iure et ordine geniture adiissemus, idem magister Paulus castrum nostrum de Posoga, quod tunc idem ut castelanus tenebat, in fluuio Zona uocato nobis occurrens in manus nostras statuit, nos pro domino et rege naturali recognoscens).
Karlo Robert imao je sada i na skrajnjoj iztocnoj medji hrvatskoga kraljevstva fTorljive privrzenike, knezove Gorjanske. Oni su njemu i njegovu rodu ostali vjerni i odani kroz sva potonja vremena, te su tako poslije postali i sami najmocnija porodica ne samo u Hrvatskoj, nego i u Ugarskoj.
