Stranica:Vjekoslav Klaić Povjest Hrvata.djvu/187

Došlo je do problema prilikom ispravljanja ove stranice

Uz take prilike nije ni Bela III. mogao mirovati. Ta bio je duzan kao hrvatski kralj, da povrati naslijedjene zemlje svojoj vlasti. Da sve toga i nije htio s obzirom prema svojim rodjacima u Carigradu, on se je morao pozuriti, da ga vladari srbski i bosanski ne preteku, te se ugnjezde u zemljama hrvatskim. Pak tako on mozda vec godine 1180., no svakako 1181. pregnu svom snagom, da otudjenu Hrvatsku s Dalma- cijom i Srijemom povrati svojemu vladanju. LJspjeh bijaSe podpun, jer se je ziteljstvo svagdje rado vracalo pod zastavu svoga kralja, te je on bez prolijevanja krvi obladao zemljama hrvatskoga kraljestva. Jedini Spljet, koji je onako revno i odusevljeno prianjao uz Emanuela, kao da se je kratio vratiti pod okrilje svoga zakonitoga vladara. Bela je zato htio poslije kazniti taj grad tim, sto mu je uzkratio mnoge prije podijeljene povlastice, a naro6ito mu je oteo pravo birati si nadbiskupa. Znao je naime Bela, kako je pokojni Rajnerije ugadjao Carigradu, i kako je to silno djelovalo, pak je htio tomu za sva buduca vremena doskociti. Spljecani se medjutim potuzi§e papi Aleksandru III., koji pisa Beli 6. srprija 1181. pismo, u kojem ga svjetova, neka vrati Spljecanima pravo biranja nadbiskupa, jer je to prema ustanovama kanonic^koga prava. Jos mu pi§e, da ce to njemu samomu biti u priiog, jer ce time utvrditi zitelje grada u vjernosti, te im ne ce podati zgode, da se tuze na njegovo vladanje. Uslijed papine poslanice odustao je kralj od prvih strogih mjera, te je gradu povratio stare, poveljene povlastice. Spljecani na to iz zahvalnosti izabrase za nadbiskupa Petra, rodom Ugrina iz odlicne porodice. Tako je Bela bio sada siguran, da ce novi nadbiskup raditi njemu u priiog. Sjediniv tako Bela citavu Hrvatsku, Dalmaciju i Srijem sa svojom drzavom poluCio je jo§ i to, da je mogao odluc^nije utjecati u prilike ostalih balkanskih drzava. Prva je posljedica bila, da je namah zatim bosanski ban Kulin priznao vrhovnu vlast ugarsko- hrvatskoga kralja onako, kao §to je to nedavno cinio ban Boric. Napokon bi Belina vlast priznata i u Humu, gdje je knez Miroslav morao raditi po kraljevim nalozima. Pa6e kad je Miroslav jednom, prigodom spljetskomu nadbiskupu oteo neke novce, pozivao je papa Aleksander III. kralja Belu, da kraljevskom vlascu prinudi humskoga kneza na povratak ugrabljenoga blaga. PaSe i srbski veliki zupan Stjepan Nemanja ukazuje se iza god. 1180. vazda i svagdje kao saveznik i prijatelj Belin. Jo§ je kralja Belu Ijuto kidalo, kad je velik dio Dalmacije, naime grad Zadar s otocima Krkom, Pagom, Cresom i Osorom (Losinjem) gledao u vlasti mletaSkoj. Ta on je bio kralj citave Dalmacije; k tomu su MletCani u potonje vrijeme svom snagom nasto- jali, da se §to jace ugnjezde u onom dijelu Dalmacije, koji je njima pripadao. Oni su s toga stezali gradjanske i crkvene povlastice dalmatinskih obcina. Pace ni dovoljnc sigurnosti nijesu uzivali od samih svojih gospodara. Tako su Mletcani brodeci po moru uznemirivali Zadar, te se je duzd Aureo Mastropetro morao posebnim pismom izprid;ati, da to nije ucinjeno s njegovim znanjem i voljom. Kraj takih prilika bio je narod u mletaCkoj Dalmaciji vrlo nezadovoljan, te je zeljno izgledao zgodu, da se rije§i nesno- snoga jarma.

Čim je god. 1180. vojska kralja Bele osvanula u Hrvatskoj i Dalmaciji, pobuniSe se Zadrani, protjera§e iz svoga grada Ijude i privrzenike mletaike, te se poklonise svomu zakonitomu vladaru. Za Zadrom povedose se i otoci, pak tako je Beli posredilo, te je gotovo u jedan mah obladao dosadanjom byzantskom i mletadkom Dalmacijom. Već u