za koji cemo namah saznati. Bela pace posla u poljski tabor poslanike, koji su poljskomu knezu i ruskim vojvodama govorili ovako: »Ne pristoji se, da vi proti pravu trazite krunu za kopilana. Valjda vam je poznato, da Bela kraljuje po zakonu i pravu, i da on vlada sporazumno s citavom kraljevinom.« No poslanstvo slabo je hasnilo. Medjutim seje nesta zgodilo, sto je Boleslava prinudilo na povratak. Dok je naime on stajao u taboru pred Sajom, podize se Belin rodjak i saveznik, ceski knez Sobjeslav, te 18. listopada provali u Poljsku, grozno harajuci pokrajinu Sleziju. Po ovom biva jasna bojna osnova ugarsko-deska. Ugarska vojska morala je samo susta viti Boleslava i braniti mu dalju provalu u Ugarsku, dok je Cehe zapala zadaca, da prisile Boleslava na povratak.
Vojna Boleslavljeva na Ugarsku god. 1132. ostade dakle jalova, pace urodi tim, da su mu Cesi poharali cvatucu pokrajinu Sleziju. Ali on ne klonu duhom, vec nastavi rat i slijedecih godina 1133. i 1134. Bela medjutim srecno suzbi i te navale. Uza sve to zazeli izmiriti se sa svojim protivnikom. Kad se je u kolovozu 1135. njemacko-rimski car Lotar II. desio na drzavnom saboru u Merseburgu, stigose onamo ceski knezovi Sobjeslav i Boleslav, koji je potonji imao Pomorje kao leno od cara Lotara. Na sabor stize medjutim i poslanik kralja Bele, te davsi mu obilate darove (medju njima i dva bogato osedlana bijela konja) zamoli ga u ime svoga kralja, da posreduje mir. Najprije bi utanaSeno primirje (1135.), a dvije godine zatim konacni mir. Boleslav Krivousti morade se okaniti, da dalje podupire pretendenta Borisa, koji je bio povod dosadanjim smutnjama izmedju Poljske i Ugarske.
Tim mirom odlanu Beli. Pretendent Boris liSen bi nade, da ce se naskoro popeti na zudjeno prijestolje, to manje, sto je namah druge godine umro njegov gorljivi zastitnik, poljski knez Boleslav. Sad je Boris vi§e godina kao bjegunac obijao pragove evropskih dvorova, dok mu opet sinu nova nada za Belina sina Gejze.
Poslije god. 1137. zivio je kralj Bela mirno ne radeci gotovo niSta. Ugarski Ijetopisac Ivan Turcanski pise za nj, da je utvrdiv svoju vlast u Ugarskoj podao se picu. Cesto je pijan od vina razdavao sto sta svojim dvorjanicima, cesa poslije nije mogao opozvati. Napokon ga shrva vodena bolest, od koje umre 13. velja^e 1141., navr§iv tek nesto preko trideset godina. Zena Jelena rodila mu je četiri sina: Gejzu, Ladislava, Stjepana i Alma, od kojih su prva tri prezivjela otca. Najstariji naslijedit ce prijestolje, a mladja dva brata dobit ce udijelne oblasti, kojima ce upravljati.
Za slaboga, nemocnoga, i picu odanoga kralja Bele nije se u hrvatskom kraljevstvu zgadjalo osobitih stvari, da bi ih Ijetopisci bili zabiljezili. U Dalmaciji ostalo je gotovo sve onako, kako je bilo za kralja Stjepana III. Jedan dio Dalmacije, naime grad Zadar s otocima Krkom, Rabom i Cresom bili su u vlasti mletačke obćine i njezina dužda Petra Polana, dok su gradovi Spljet i Trogir zajedno
