Stranica:Vjekoslav Klaić Povjest Hrvata.djvu/146

Došlo je do problema prilikom ispravljanja ove stranice

Na čelu svakomu dalmatinskomu gradu je nacelnik ili prior, kojega bira gra- djanstvo, a potvrdjuje ga hrvatsko-dalmatinski kralj. Prior gradski neposredno je pod- lozan kralju; on je zajedno s banima i hrvatskim zupanima u kraljevskom vijecu, te spada poput ovih medju velikaSe (primates, magnates) hrvatske drzave. Od svih priora najugledniji je zadarski, te je na neki nacin poglavica svih priora, naro^ito ako ga je byzantski car odlikovao cascu stratega ili katapana citave Dalmacije. Prior gradski je glavar gradskoga vijeca, koje sastoji od tribuna, sudaca (indices) i biijeznika (notarii). Za sve vaznije stvari saziva se gradska skup§tina, u koju dolazi gradski biskup sa sve- censtvom, plemstvo i prosti puk.

Crkva u hrvatskoj državi. Još prije dolazka Hrvata spadao je najveci dio potonje hrvatske drzave u crkvenom pogledu pod salonsku (solinsku) nadbiskupiju, te su se svi biskupi Dalmacije pokoravali soHnskomu nadbiskupu kao svomu metropoHti. Padom SoHna i okupacijom Dalmacije po Hrvatima bi§e doduse i crkvene prilike u toj pokrajini poremecene; no kad se je iza god. 679. mjesto razvaljenoga Solina podigao grad Spljet, te bi u njem obnovljena solinska nadbiskupija, to je prvi solinsko- spljetski nadbiskup Ivan svojoj metropoliji vratio stari obseg, te su mu se pokorili bi- skupi u Osoru, Krku i Rabu, zatim u Zadru, Dubrovniku i dalje na jugu. Obnovljena na koncu VII. stoljeca metropolija solinska, sada spljetska, djelovala je veoma blagotvorno na Hrvate, medju kojima je jako brzo razSirila krscansku vjeru. Tako ostade do IX. stoljeca. No kad se je u IX. stoljecu Hrvatska pridruzila zapadu, dok je byzantska Dalmacija sa Spljetom ostala uz Carigrad, to se je naskoro u politicki odijeljenih Hrvata pojavila nova biskupija u Ninu, koja je narocito u drugoj polovici IX. stoljeca stekla veliku znamenitost, posto su joj sami rimski pape radili u prilog. Ninski biskupi htjedoSe napokon svoju duhovnu vlast protegnuti na sve zemlje i oblasti, u kojima su nastavali Hrvati, tako da bi spljetskomu metropoliti i njegovim podrucnim biskupima ostala jedino byzantska Dalmacija. No poradi toga se u prvoj polovici X. sto- ljeca, posto se je spljetski metropolita vratio u krilo rimske crkve, zapodjela zestoka borba za prvenstvo, koja se svrsi tako, da je spljetski metropolita odrzao pobjedu, i da je rimski papa biskupiju u Ninu ukinuo (928). Od toga vremena ostala je spljetska nadbiskupija neprijeporno metropolom ci- tave krscanske crkve u drzavi hrvatskoj, te je njezin glavar bio primas i »nadbiskup citave Hrvatske i Dalmacije* (archiepiscopus totius Dalmatiae et Croatiae). Njemu su se pokoravali ovi biskupi u Hrvatskoj i Dalmaciji: osorski, krcki, rabski, zadarski, ninski, belgradski, trogirski, makarski, stonski, i kninski ili hrvatski. Najznamenitija od svih biskupija bila je u XI. stoljeca upravo kninska ili hrvatska. Ona je bila najprostranija i najbogatija, a njezina je vlast dopirala na sjeveru do rijeke Drave. Svecenstvo tih bisku- pija bilo je pretezno latinsko; sastojalo je naime ili od pravih Latina (Romana) ili od Hrvata, koji su bili odgojeni u latinskom jeziku i u latinskim Skolama. No pored ovih bilo je i posve hrvatskih svecenika, koji nijesu znali ni rijeCi latinski, vec su Bozju sluzbu obavljali u slavenskom jeziku. Slavenska liturgija bila je doduSe vise puta zabra- njena i progonjena, ali sasvim se izkorijeniti nije dala nikada, nego se je narocito u krckoj (poslije senjskoj) biskupiji vazda odrzala. Zastupnici biskupija, naime biskupi i njihovi namjestnici, sastajali su se cesto na crkvene zborove ili koncile (synode), vecinom u Spljetu, da vijecaju o crkvenim poslo- vima. Tim pokrajinskim synodama prisustvovali su i papinski poklisari, a uz njih desto i hrvatski vladari i njihovi zastupnici. Sto bi se na crkvenom saboru zaklju6ilo, Siljalo se je papi na potvrdu. Svedenstvo u Hrvatskoj i Dalmaciji bilo je tada kao po citavoj Evropi osobito §tovano i cijenjeno. Vazda ga odlikuju i svagdje mu je prvo mjesto. Osobitomu štovanju bio je uzrok ne samo uzvišeno zvanje, koje je svećenstvo vršilo, nego i njegova