SLAVIĆ I DIMITRIJA ZVONIMIR.
1074.— 1088.
Namah po smrti kralja Petra Krešimira digoše se u hrvatskom kraljevstvu tri stranke. Jedna htjede za vladara Stjepana, sinovca Krešimirova, druga prianjase uz bana Zvonimira, docim je treca nastojala da uzvisi na prijestolje zupana Siavica od plemena Svacica. Stjepanovih pristaša bilo je u dalmatinskim gradovima i medju latinskim svećenstvom, Zvonimira pomagahu njegovi magjarski rodjaci, dočim se je Slavicu priklonio najveći dio hrvatskoga naroda, kojemu nije bilo posve pocudno, sto je pokojni kralj Petar Krešimir toliko ugadjao latinskim ziteljima, te se priljubio rimskomu papi kao cestit sinak dobromu ecu. Ova narodna stranka hrvatska prctegnu, i lirvatskim kraljem postade Slavic od plemena Svacica. No proti njemu digoso se Latini i latinsko svecenstvo, a i sam papa rimski ne htjede ga priznati. U Hrvatskoj nastadoSe smutnje i nemiri, te su protivnici Slavicevi pozvali u pomoc hrabre Normane iz juzne Italije. Slavic se dize da otjera Normane, all bijaše loše sreće: Normani pod knezom Amikom zarobiše ga i povedoše sa sobom u svoju domovinu, gdje mu nestade traga i glasa.
Tako ostade hrvatska država na koncu god. 1075. bez kralja. Glasoviti rimski papa Gregorije VII. nastojaše sada, da hrvatskim vladarom postane čovjek, koji bi pošao tragom Petra Krešimira, te se što bolje priljubio rimskoj stolici. Gregorije VII. htjede naime, da još više uzvisi papinsku vlast, nego što je bila za njegovih predšastnika. Svi vladari Evrope neka budu jedna zadruga, kojoj će po
