vatsku, gdje ga primi stric Krešimir II. Kad je zatim godine 1035. Krešimir II. umro, uzpne se na hrvatsko prijestolje sâm Stjepan.
Stjepan I. (1035.—1058.) bijaše zakleti dušmanin mletačkoj obćini, koja bijaše njegove rodjake iz svoga krila izbacila. Zato je svakom prigodom nastojao, da naškodi Mletcima, a naročito da im otme one gradove dalmatinske, koji su još bili u njihovoj vlasti. Pri ovakim poduzećima pomagao ga je izprva i ugarski kralj Petar, nasljednik kralja Stjepana, a sin protjeranoga mletačkoga dužda Otona I. Orseola. Ugarski kralj Petar bio je takodjer kivan na Mletke, što su mu otca lišili dostojanstva, te je zato rado pomagao svomu tetku, hrvatskomu kralju, kad je Mletcima otimao dalmatinske otoke.
Ni s byzantskim carstvom nije kralj Stjepan I. u prvi kraj živio u najboljem sporazumku. Još predšastnik njegov Krešimir II. bijaše se oko god. 1024. zavadio s byzantskim carem, valjda što nije htio dulje priznavati vrhovne vlasti njegove. No car nije znao šale; on zapovjedi svomu strategu u Baru, po imenu Bojanu (Bugiano), da s brodovljem udari na hrvatsko primorje. Ljetopisci javljaju, da je strateg Bojan u toj vojni zarobio suprugu i sina kralja Krešimira, te ih oboje odveo sobom u Bar, a odanle ih poslao u Carigrad.
Šta se je iza toga zgadjalo, nije poznato; znade se samo, da se je Krešimir priljubio dalmatinskim Latinima, samo da lakše obrani svoju vlast i od Byzanta i od Mletaka. Stupio pače u rodbinske sveze s vrlo uglednom porodicom Madijevaca u Zadru, koji su redovito obnašali najviše časti u svom rodnom gradu. Upravo tada bio je Madije II. načelnikom (prior) gradskim, a brat njegov Prestancije biskupom. Tako su Ma-dijevci znatno doprinijeli, da su gradovi na kopnu dalmatinskom ostali uz kralja Krešimira. Madija II. zamijenio oko god. 1033. sin Gregorije kao prior, dok je čast gradskoga tribuna zapala drugoga sina Dobronju.
Gregorije i Dobronja još su za živa Krešimira dolazili u Carigrad byzantskornu caru Romanu Argiru. Ti su lukavi Latini umjeli hrvatskoga kralja, svoga rodjaka, opet izmiriti s byzantskim dvorom, te su se vazda vraćali kući obasuti darovima i častima. Gregorije dobi čast protospatara i stratega čitave Dalmacije, a Dobronja prozvan bi toparhom i arhontom dalmatinskim.
U travnju 1034. umre byzantski car Roman Argir, te se zacari Mihajlo IV. Pafla-gonac. Kad je zatim 1035. i u Hrvatskoj sio na prijestol novi kralj Stjepan I., poslan bi Dobronja opet u Carigrad, da se caru pokloni u ime novoga hrvatskoga kralja. Bilo je to negdje god. 1036. Po savjetu carevih dvorjanika primljen bi Dobronja taj put vrlo neprijazno, pače bi bačen u tamnicu carskoga pretorija. Podjedno bi poslano brodovlje, da podvrgne hrvatsko-dalmatinsko primorje izravno byzantsko' carevini. Tako planu rat izmedju Hrvatske i Byzanta. Kako se je vodio, ne znamo; grčki spisatelj Kekaumenos kaže samo, da je byzantska vojska bez velikoga truda obladala dalmatinskim primorjem, zarobila Dobronjinu ženu i sina, te ih odvela u Carigrad na tamnovanje u pretorij. Ondje u tamnici umro je Dobronja za cara Konstarrina Monomaha (poslije 1041.), dok se je sin njegov s velikim trudom oslobodio sužanjstva i pobjegao.
Kralj Stjepan bijaše dakle uslijed byzantske nevjere u prvo vrijeme svoga vladanja izgubio latinske gradove na kopnu dalmatinskom, irnenito Zadar i Spljet. Ali već za nekoliko godina povratio ih je opet svojoj državini, pošto se je po svoj prilici pogodio s novim byzantskim carem Konstantinom Monomahom. God. 1042. stolovaše već bijelo-hrvatski ban Stjepan Praska u gradu Zadru, te darivaše zajedno sa svojom ženom Marijom ondješnji samostan sv. Krševana obilatim posjedima. Pošto se ban zove »carskim protospatarom« (imperialis protospatarius), nema dvojbe, da je hrvatski kralj Stjepan I. živio tada u najboljem sporazumku s byzantskim dvorom Ali zato planuše domala žestoke borbe s Mletcima, koji ne mogoše gledati Zadra u hrvatskoj vlasti. Mletački dužd
