kojih je puna slavenska starodrevnost. Ovakvoj knjizi nije zadaća, da razlaganje šara udiljnijem citatima, nego treba da čitatelju u lakoj formi pruža, što je već postalo dostojanjem nauke, a od hipoteza samo one da uzima, koje su nužne, t. j. gdje do sad nema sigurne istine. Mogao bih ja ovdje izbrojiti veliku či- tulu pisaca i njihovijeh knjiga, koje sam upotrebio pri ovom poslu, ali bojim se, da bi mogao tko reci, da je to razmetanje učenošću, kojemu nema pravoga mjesta u knjizi ovake ruke.
Čitatelji će opaziti, da je poglavlje o Rusima mnogo veće nego li o ikojoj drugoj slavenskoj grani. Tomu ne treba nikakvoga drugog uzroka tražiti nego taj, što je stara ruska istorija mnogo jasnija i potpunija nego li je ikojega drugog slavenskog naroda. Za to se može o starijem Rusima govoriti i drugo što, ne samo izbrajati ratove i imena knezova. Poglavlje je o Rusima i za to izišlo nješto dulje, jer sam hotio, da se čitatelji malo upoznadu s vele važnom Nestorovom kronikom.
Nastojao sam u razlaganju biti što objektivniji kloneći se krive i slijepe ljubavi prema slavenskomu svijetu, jer takva ljubav veoma smeta poznanju istine; prikazivao sam dogadjaje i činjenice, kakve jesu, makar mi je i teško bilo otkriti gdjegdje stvari, kojima se stari Slaveni ne mogu ponositi; u odredjivanju granica slavenskijeh naselja nijesam hotio biti podašniji nego su mi dopuštali očevidni ili vjerojatni razlozi. S druge sam opet strane gledao, da mi se objektivnost ne izrodi u drvenastu bešćutnost, koja ne
