bilo, da se srpsko ime ima izvoditi od latinske riječi servus, onda bi bilo Srvin, a ne Srbin.
Sada bi trebalo, da rečemo pravu etimologiju hrvatskoga i srpskog imena, kad je Porfirogenitovo mudrovanje bez ikakve vrijednosti. Ovdje moramo reći, da je dosad mnogo učenijeh ljudi mislilo o etimologiji jednoga i drugog imena, ali nijedno mnijenje nije takvo, da bi ga današnja filologička nauka mogla primiti. Tako su dakle imena Hrvat i Srbin još uvijek tamna kao i veliko mnoštvo drugijeh narodnijeh imena ne samo po slavenskijem, već i po drugijem zemljama. Reći ćemo uzrok, za što je filolozima mnogo teže tumačiti narodna imena nego druge riječi u jezicima. To je za to, jer kad filolog hoće da tumači riječi kao: sin, živ, nositi itd. tu je njemu poznato značenje tijeh riječi i ono mu je od velike pomoći u poredjenju jednijeh riječi s drugima, a u zgodnom poredjenju i stoji sva tajna etimologije; ali kad treba tumačiti riječi kao Hrvat, Srbin, Slavenin, tu nitko ne zna, što te riječi upravo znače, i za to je s njima golema muka. Kad bi se znalo njihovo pravo značenje, onda bi već tijem samijem bilo odvaljeno preko polovine muke.
Brzo su Hrvati i Srbi primili jevandjeosku nauku, po što su se namjestili i utvrdili u novijem zemljama. Porfirogenit za jedne i za druge piše, da su se krstili već u vrijeme cara Heraklija, dakle prije god. 641. pače veli, da se oko toga posla mnogo starao, sam Heraklije. O ovom drugom dijelu Porfirogenitova izvješća možemo sumnjati, kad znamo, da su Hrvati i Srbi došli u nove zemlje ne kao saveznici Heraklijevi, već kao njegovi neprijatelji. Ali ni prvi dio izvješća ne će biti istinit, t. j. da su se Hrvati i Srbi krstili već prije god. 641. Ima jedan latinski izvor, u kojem se veli, da je papa Ivan IV. (koji je vladao god. 640 - 642.) poslao svoga čovjeka u Dalmaciju (dakle medju Hrvate), da otkupljuje sužnjeve iz neznabožačkijeh ruku i da je dao u Rim dobaviti moći svetijeh njekijeh mučenika bojeći se, da ih neznabošci ne oskvrne. Ovi neznabošci iz vremena rečenoga pape bili su za cijelo
