velikijem Hrvatima nema nigdje ni u kakvom istoričkom izvoru ni najmanjega traga; samo Porfirogenit piše na jednom mjestu »velika Hrvatska, koja se zove i bijela« (ἡ μεγάλη Χρωβατία καὶ ἡ ἅσπρη ἐπονομαζομένη). Porfirogenit je znao, da ima bijelijeh Hrvata ili Bjelohrvata; on ih grčki piše Βελοχρωβάτοι. U vizantijskom jeziku nije bilo glasa b u domaćijem riječima, nego se svako β izgovaralo kao v (n. pr. βάρβαρος izgovaralo se varvaros itd.), ali u tudjim riječima moglo je β značiti i glas b (kako smo malo naprijed vidjeli: βοεάνος bojan = ban); tako se dakle Βελοχρωβάτοι moglo čitati i belohrovati i velohrovati. Porfirogenit je od kojega svoga pouzdanika mogao doznati, da Hrvati imaju dvije riječi bêlyj i velij i da ona prva znači ἅσπρος, a druga μέγας, pa kako je bio u filologičkijem pitanjima vrlo lakouman, pomislio je, da Βελοχρωβάτοι može značiti ne samo bijeli, već i veliki Hrvati!
Eto na kako slabu temelju stoji velika Hrvatska! Nje nigda nije bilo (kako je bila b i j e l a Hrvatska), nego ju je Porfirogenit na prosto izmislio. Kad bi Porfirogenit bio pisac, u kojega ne bismo nalazili mnogo pogrješaka, koje se ne mogu ispričati, onda bismo još mogli vjerovati njegovoj velikoj Hrvatskoj, ali tko onako često posrće kao rečeni pisac, njegovu svaku tvrdnju treba uzimati s oprezom i ne vjerovati mu na riječ.
Ne pripovijeda Konstantin samo o bijeloj Hrvatskoj, on zna i za bijelu Srbiju, ali je muka i s njegovom bijelom Srbijom. On piše, da bijeli Srbi žive u zemlji, koja se zove Вojki (Βόϊκι) i da graniče s bijelom Hrvatskom i s Njemačkom (Francijom). Šafařík je tražio bijelu Srbiju u južnoistočnoj Galiciji, jer se tamo još i danas nalazi malorusko pleme, koje se samo zove Вojki, ali je neprilika, ako pristajemo uz Šafařika, jer u onom kraju i u njegovoj blizini ne zna istorija da bi igda prebivali kakvi Srbi; za to nam se čini vjerojatnije mnijenje Račkoga, koji piše, da Konstantinovu bijelu Srbiju treba tražiti ondje, gdje još i danas živucaju dva mala slavenska plemenca, na ime lužički Srbi (gornji i donji).
