Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/70

istini, da su oni pisali onijem jezikom, kojim su govorili Slaveni po Moravi i Panoniji, — dakle da se jezik, kojim su oni pisali, nema zvati starobugarski. Mi ćemo se na ova pitanja vratiti još ondje, gdje budemo govorili o moravskijem i panonskijem Slavenima. Za sada će biti dosta ovoliko reći: U ono vrijeme, kada su življeli Ćirilo i Metodije, pače i dobrano vremena poslije njihove smrti još nije bugarsko ime istisnulo slavenskoga; narod Borisove i Simeunove države zvao se onda i Sloveni i Bugari, kako lijepo vidimo u grčki pisanom životu sv. Klimenta, gdje se na jednom veli: slovenski ili bugarski narod (τὸ τῶν Σθλοβενῶν γένος εἴτ᾿οὖν Βουλγάρων). Mi dobro osim toga znamo, što su bili stari Bugari, da su bili tursko, a ne slavensko pleme. Dakle kad bi i sigurno bilo, da se jezik, kojim su pisali Ćirilo i Metodije i koji je još do danas sačuvan u njekoliko rukopisa, govorio u Borisovoj i u Simeunovoj državi kao pravi narodni jezik, opet bi bilo dobro zvati ga staroslovenski, jer je narodu pravo ime bilo Sloveni; a starobugarski jezik imao bi se zvati jezik, kojim su govorili pravi Bugari, dok se još nijesu pomiješali sa Slovenima. Bit će poznato bar gdjekojim čitateljima ove knjižice, da je bivši učeni profesor bečkoga sveučilišta Miklošić najviše učinio, te se danas domovina jezika, kojim su pisali Ćirilo i Metodije, obično traži u zemlji, gdje su življeli stari Panonci (o njima će se takodjer govoriti u ovoj knjižici), koji su se zvali Sloveni, za to se i rečeni jezik zove slovenski ili za razliku od današnjega slovenskoga: staroslovenski. Što ne pristaju svi pisci uz Miklošića i ovaj jezik jednako još zovu starobugarski t. j. domovinu mu traže u bugarskoj državi, to je s toga, što su Miklošićevi i njegovih pristaša dokazi (bar njeki) do duše jaki, ali opet nijesu takvi, da bi svaku i najmanju sumnju raspršavali, kakvi su n. pr. dokazi iz matematike i fizike. Nama se osim onoga, što smo već rekli i što ćemo još reći, već za to Miklošićeva nauka čini istinitija od one, koja drukčije uči, što se u starijem rukopisima pisanima jezikom, o kojem govorimo, isti jezik ne zove sam