vjeri. Čudno je, što Nestor ne veli, na kakvu je knjigu davao Vladimir ruske dječake, ali se samo po sebi razumije, da se od prvoga početka hrišćanstva zavela u Rusiji slavenska književnost. Ruskijem je crkvama odmah trebalo, čim su se otvorile, bogoslužnijeh knjiga i prijevod sv. pisma. Sve su to Rusi dobili iz Bugarske, u kojoj se zemlji bujno bila rascvala crkvena staroslovenska književnost, koju su započeli sv. Ćirilo i Metodije u Moravi i Panoniji, a u Bugarskoj je nastavili njihovi učenici. Rusi su dobili od Bugara crkvene knjige za prvu potrebu i prvo vrijeme življeli samo o tijem knjigama, ali se već oko god. 1050. započela ruska književnost s poznatijem nam mitropolitom Ilarijonom. Primivši Vladimir godine 988, vjeru Isusovu živio je (130.) "po hrišćanskom zakonu" do god. 1015. U to je vrijeme vojevao jednoć s ruskijem plemenom Hrvatima, a dva puta s hajdučkijem Pečenezima. Vladimir je poslije krštenja bio pravi otac svojemu narodu, a i narod je njega vrlo milovao. Još se i danas iza 900 godina sjeća ruski narod u svojim pjesmama "ljubaznoga" (ласковаго) kneza Vladimira. Ali je već i u Nestorovo vrijeme narod mnogo pjevao i govorio o dobrome svome knezu, a mi smo zahvalni prvonačelnomu ljetopiscu, što je po narodnoj tradiciji opisao dobrotu kneza Vladimira. U narodnoj su pameti osobito ostale velike gozbe, na koje je Vladimir pozivao ne samo gospodu, već i siromahe. Pogledajmo, što piše kronika o Vladimirovoj dobroti: »Vladimir sagradi crkvu i učini veliku svetkovinu, dade svariti 300 kotlova medovine i pozva svoju gospodu i posadnike,*) starješine svijeh gradova i silu naroda, a ubogima razdijeli 300 grivana. Svetkovavši knez 8 dana (u Vasiljevu) vrati se u Kijevo na dan uspenija sv. Bogorodice, i tu opet priredi veliku svetkovinu i pozva bezbrojno mnoštvo naroda. Gledajući Vladimir narod kršten radovaše se dušom i tijelom i činjaše tako sve godine. Ljubio je knjigu i čuo je jednoć, gdje se u jevandjelju čita: "blago milostivima, jer će biti po
- ) p o s a d n i k je kneževski namjesnik.
