vali na jadne Slavene, već su ovo promislili: ako mi sve Slavene poubijamo i svu njihovu zemlju poharamo, tko će onda nama rabotati i harač plaćati? Niklot obeća, da će se sa svojim narodom krstiti, a onda se krstaši uklone iz bodrićske i ljutićske zemlje (jer su i medju Ljutiće bili prodrli). Niklot je samo obećao krstiti se, ali obećanja nije izvršio, jer je i umro kao neznabožac. Zapamtit ćemo, da su se i Danci pridružili krstašima, jer su i oni bili brzi na plijen. Kako su krstaši zašli u boj na Slavene s malo kršćanskoga oduševljenja, dokazuje i ovaj slučaj: jedan je dio krstaša krenuo i na pomorske Slavene i došao pod grad Stetin, da ga osvoji. Stetinci se vrlo uplaše, ali i začude, što to hoće da čine krstaši, kad su oni već 20 godina kršćani i u njihovu gradu stoji kršćanski biskup. Istom kad stetinski biskup izidje pred krstaše i stane im dokazivati, da su Stetinci kršćani, onda se uklone ispod grada. Očevidno su Nijemci znali, da su Stetinci kršćani, ali njima se htjelo oplijeniti bogati grad, a sve u ime Isusovo! Ovdje nam treba reći, da su Pomorci lakše primali kršćanstvo nego Bodrići i Ljutići, jer su vjeru Isusovu njima donosili ne samo Nijemci, već i Poljaci, koje su slali poljski vladaoci. Najveće je zasluge stekao oko krštenja pomorskijeh ili baltičkijeh Slavena sv. Oton, bamberški biskup, koji je u trećem deceniju XII. vijeka širio medju njima kršćanstvo. Oton je bio čovjek u istinu, kako ga traži jevandjelje, i za to je njegov trud urodio lijepijem plodovima. Velika, možda najveća nesreća Niklotova bila je u tom, što su u njegovu susjedstvu vladala dva vrlo jaka i silovita velikaša: brandenburški markgrof Albrecht Medvjed i saksonski vojvoda Henrik Lav. Ovoj dvojici nije bilo dosta, što je već propast slavenska bila sigurna i što se Nijemcima već ništa nije trebalo bojati od Slavena, oni su hotjeli, da slavensku zemlju obrnu posve pod njemačku vlast. God. 1158. upotrebi Albrecht Medvjed njekakav ustanak Stodorana i Brežana, te provali u njihovu zemlju, Slavene pretvori u kmetove i njihove zemlje razda mnogobrojnijem Nijemcima, koji su na-
Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/199
Ova stranica je ispravljena