Iz svega se ovoga vidi, da su Slaveni primali krst iz svakakvijeh pobuda, samo ne iz uvjerenja, a čim se dala lijepa prilika, oni su svi natrag padali u neznaboštvo i zatirali medju sobom sve, što ih je sjećalo krsta. Rečeno je, da ni silna desnica Otona I. nije Slavena (96.) konačno upokorila, ona im je istina zadala strašnijeh udaraca, ali su se Slaveni od njih opet oporavili i kušali junačku sreću. Oton II. (vladao godine 973—983.) nije se mnogo bavio u Njemačkoj, glavna je njegova briga bila upravljena na južnu Italiju, koju je branio od Saracena ili Arapa i nastojao je prisvojiti njemačkoj državi. Kada su Slaveni čuli, da je Oton II. godine 982. vrlo nastradao u boju protiv tamošnjih neprijatelja, onda se i oni počnu komešati. Najprije se dignu Stodorani ili Havoljani. U velikoj svojoj jarosti, koja ih je obuzela, poubijaju sve kršćanske sveštenike po biskupijama havelberškoj i braniborskoj, a taj je pokolj tako naglo buknuo, da se vrlo malo sveštenika spaslo. Poubijavši crkvene službenike stanu paliti i rušiti kršćanske crkve i svetinje nogama gaziti. Nijesu se dotle smirili, dok nije kršćanstvu u one dvije biskupije i zadnji trag zatrt. Samo se po sebi razumije, da su i druge Nijemce (ne samo sveštenike) poubijali, koji su im pali u šake. Sada se pokazalo, kako se kršćanstvo primalo polapskijeh Slavena: svi su opet do jednoga otpali od vjere Isusove, koje srcem nijesu nigda ni primili, i počeli su opet žrtvovati i klanjati se narodnim svojim bogovima. Poslije Stodorana dignu se i Bodrići te pod svojim vojvodom Mestivojem krenu na grad Hamburg pa ga poplijene i spale, a vrativši se kući prionu sa svom žestinom, da poput Stodorana zatru u svojoj zemlji kršćanstvo. U svojoj goropadi počinili su strašnijeh nedjela s kršćanima i grozno ih poklali. U isto su vrijeme Stodorani već harali po saksonskoj zemlji. U to umre u Italiji Oton II. ostavivši nakom sebe četirgodišnjega sinčića Otona III. Mjesto nejakoga kraljevića upravljala je državom njegova mati Teofanija, koja je bila rodom Grkinja. Ona je dala sa-
Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/190
Ova stranica je ispravljena