Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/90

Ova stranica je ispravljena

kazati čovjeka, koji sa svojom postojanošću, muževnošću i izključivim gledištem stoji visoko u suvremenoj evropskoj književnosti, ne baš osobito bogatoj u istinu muževnim tipovima.

Svi su junaci naših romanâ ništavi i nemuževni, dapače suviše ništavi i suviše nemuževni. Izčezao je pojam muževnosti. Mužkarac, sposoban do kraja dovesti svoje djelo, umijući izpuniti zamisao svoju, biti vjeran svojoj ideji, ostati vjeran ženi, kazniti i iztriebiti svoje protivnike, mužkarac, umijući se gnjeviti i razmahati se oružjem gnjeva — takav se mužkarac sada nahodi samo kao karikatura, naivno prikazana u nekim romanima, koje su napisale žene.

S neizkazanom finoćom risao je Turgenjev mlade djevojke kao što su Jelena i Gjemma, koje uživaju podpunu njegovu simpatiju. Svaka rieč, rečena o njima, odredjena je i reliefna. Gjemma — podpunoma je Talijanka po svojemu smiehu, osjećajima, ljubavi i karakteru mišljenja; a druga se utiskuje u pamet čitateljâ i ostaje u njoj, kao najdivnija prikaza ruske žene.

Kult ljepote, koji se ovdje izražava, nimalo nije naudio izučavanju prirode. To nisu idealne figure, nego étude, izvedene s tankim shvaćanjem istine. One se s tim silnije doimlju inostranoga čitatelja, što se ne javljaju (poput znamenitih ženskih figura u Tolstoga) u svima i veoma različitim položajima, nego se pokazuju samo u nekolikim glavnim. Značajeve je Turgenjevljeve lakše odmah shvatiti, nego značajeve sviju ruskih pripovjedača našega vremena.

Narodni optimizam Dostojevskoga prikazuje se žestokim kontrastom prema narodnomu pesimizmu Ivana Turgenjeva. Veliki skeptik Turgenjev, koji je vjerovao u veoma malo, bio je na toliko dobar i dogmatičan, što je vjerovao u kulturu zapadne Evrope. Dostojevski nije mario za Zapad i vjerovaše u Rusiju, zanemario je nauku i vjerovaše u religiju.

Ako su se Turgenjevljeva djela prikazivala sama po sebi u neku ruku kao književnost nekoga emigranta, sa Dostojevskim stojimo na čisto ruskom tlu. On je bio domorodan pisac. Od sviju inostranih pripovjedača on nas u slabom stupnju podsjeća samo jednoga — Dickensa.