Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/72

Ova stranica je ispravljena

brinut vazda time, da bi znao, kako je i po čemu je čin proizišao, on za vidljivim aktom uhodi početnu misao i ne prestaje pretraživati prije, nego je ne razkrije sasvim, izrovavši ju iz srca sa njezinim tajnim i razmršenim korienjem.

Na nesreću njegova se ljubopitnost ne zadovoljava time. On hoće da znade obćenite odnošaje ovih pojava, koji mu predstavljaju takovo čvrsto tlo, kad ih izučava u odjelitosti; on bi htio doprieti do zakoni, koji upravljaju ovim odnošajima, proniknuti u nepristupne uzroke. Tad se njegov jasni pogled pomračuje, neustrašivi izpitivač gubi tlo i pada u propast filozofijskih protuslovlja; u sebi samom, oko sebe osjeća samo ništa i noć; da bi napunio ovo ništa i osvietlio ovu noć, osobe — kojim nalaže govoriti — iznose jadne metafizične objašnjaje, pa iznenada razdraženi ovim školskim glupostima one se same skrivaju od svih objašnjavanja.

Ove potrage grofa Tolstoga dovodi Vogüé u svezu sa cielim pojavom ruskoga života i narodnoga značaja. To i jest, u bitnosti, glavna činjenica i dokaz za teoriju piščevu, kad govori o budisti čnom značaju svega ruskoga naroda.

Napokon — veli Vogüé — umorivši se sumnjom, umorivši se potragom, budući uvjeren, da se svi računi razuma dovršuju sa sramotnim neuspjehom, budući začaran nihilizmom, koji je odavna vrebao na njegovu bezpokojnu dušu, nihilist se iznenada preklanja pred Bogom... to je originalna faza, u koju je stupila misao pisca Tolstoga. Možda nema ništa interesnijega, nego što je sadašnje dokazivanje grofa Tolstoga o unutrašnjem životu duše njegove; to je ciela kriza, koju sada prolazi ruska spoznaja... Ovaj je mislitelj — dovršen tip, moćan rukovoditelj mase umovâ; on nastoji reći ono, što nejasno osjećaju one hrpe.

Govoreći o najglavnijim djelima Tolstoga, pisac pokazuje čitateljima njegovo divno poznavanje družtva i prirode čovječje, vještinu vanjske dogadjaje pripoviedati s veličanstvenom jednostavnošću i plastičnošću, te razkrivati duboku naslagu činâ; on se divi onoj sili, s kojom se ruski pisac od vaza va na prikazivanje svjetskih dogadjaja i velikih povjestnih lica, kojano u