Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/62

Ova stranica je ispravljena

samo rieč žestoka, koja nalaže, da se zamisliš. Gogolj nahodi takove rieči, i one podavaju mračan kolorit cielomu družtvenomu stanju... Napokon čuvstvo smiešnosti valjalo bi u Rusa prije nazvati — čuvstvom lakrdije; ono je čisto narodno; ono se drži vanjštine, mjestnih čudnovatosti više, nego unutrašnjega ustroja; to nije smiešnost čovječje prirode, kao u Molièrea. Često sam vidio »Revizora« na pozornici, veli Vogüé: publika je zalazila u zanos od skrajnjih karikatura, koje su nas ostavljale dosta hladnima i koje su ti nepomljive, ako ne poznaješ života ruskoga. Naprotiv bolni dojam, o kojem govori sâm Gogolj, prevladavao je u inostranca, osobito u inostranca; meni se nije ukazalo, da bi on ogorčavao samu tu publiku. Očevidno je, da se još i danas u Rusiji, očištenoj i osvježenoj reformama, narodna dobrodušnost ne smućuje poradi administrativne podmitljivosti, kako bi se moglo misliti... Medjutim tko bi naprečac osudjivao Rusiju po »Revizoru« i »Mrtvim dušama«, neka se ogleda na slične činjenice u svojoj zemlji, neka se sjeti, kako se oko njega mnogi kandidat za sabor ulaguje suverenomu narodu!

Djela Gogoljeva izvor su novijega ruskoga realizma. To je sahranište suvremene književnosti... Gogolj je izradio za svoje nasljednike sve: i formu i sadržaj. Njegova je forma — realizam, instinktivan u prvim djelima, a sviestan u »Mrtvim dušama«. Gogolj je prigotovio za svoje nasljednike takodjer zalihu sadržaja, odakle su oni mogli crpsti; veći dio obćih tipova, koje je prikazao ruski roman, imadu svoju kolievku u »Mrtvim dušama«. Veliki potoci, koji po tom oplodjuju ruski duh, izlaze iz ove rukovoditeljice knjige. Iztaknimo samo nešto, što slavenskoj književnosti poda je osobitu fizionomiju i visoku moralnu cienu. Na mnogim mjestima »Mrtvih duša«, prociedjenima sarkazmom piščevim, nahodimo ona čuvstva evangjeoskoga bratstva, ljubavi k malima i sućuti k patnicima, koja prodahnjuju sva djela Dostojevskoga. U Gogolja to još nije neodredjeni plemenski instinkt, kao u nekih pjesnika prije njega; pisac je zamietio narodnu vrlinu dobročinstva, on ju analizuje i hvali s podpunim znanjem.