Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/57

Ova stranica je ispravljena

žamor abstraktnih ideja: tih je ideja prepun zrak, u kojem dišu osobe u Turgehjeva, Tolstoga, Dostojevskoga. Krajevi, kojim najradije putuju ovi pisci, nalik su na obalne predjele: imade ovdje brda, stabala, cvieća u obilju, ali su svi vidici omedjašeni živim, pomičnim zaledjem mora, pri kojem se ne samo ćuti dražest prirodnih slika, nego se takodjer osjeća bezgraničnost svieta, vidi se kao uviek nazočno svjedočanstvo neizmjernosti!

Kako u nadahnuću, idu Rusi s Englezima uporedo i u načinu pisanja. I za čitanje njihovih djela hoće se mnogo strpljivosti, da dodješ do prave zabave i pravoga ganuća. Čitajući njihove romane čovjek se izprvice nadje u neprilici, jer mu se čini, da tu nema nikakove kompozicije, nikakova čina; pa se i brzo umori, jer mu valja uz čitanje mnogo paziti i pamtiti. Spori, reflektivni pisci ruski zaustavljaju se na svakom koračaju, vraćaju se često onim putem, koji su već prošli, pa tako pobudjuju slike, koje su izrazite u pojedinostima, ali su pomućene u skupnosti, nejasne u obrisima. Pored svega toga oni začaravaju čitaoca svojstvima, koja se rek bi izmedju sebe izključuju, a to su: najnaivnija jednostavnost i najskrajnija tančina u psihologijskoj analizi; oni zadivljuju čitaoca svestranim shvaćanjem čovječje unutrašnjosti, kakova još nije nigdje bilo, podpunom prirodnošću i istinitošću osjećaja i govora u sviju prikazivanih osoba. Ma iz kojega staleža bile te osobe, one su u ruskom romanu uviek prirodne; kod otmenijih naći ćeš običaje i ton odličnoga družtva bez ikakove krive note; kod prostih seljaka opaža se jednostavnost, njima prirodjena. Tom svojom jednostavnošću umije Tolstoj kao i Elliotova stvoriti iz najjednostavnijega dogadjaja tihu i ganutljivu epopeju, pa smo prisiljeni, da u njemu pozdravimo najvećega pobudjivaoca života, najvećega slikara životnih prizora, koji se je pojavio u književnom svietu poslije Goethea.

Za francuzku beletristiku, veli Vogüé, vratili su se dani glada i anemije: Rusi joj dolaze u dobar čas sa svojom hranom; književnost je organizam, kojemu se hoće hrane i koji od nje živi; ona je dužna bez prekida asimilovati tudje