Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/46

Velike reforme za carevanja Aleksandra II. u svim područjima državnoga života, kao što su: dokinuće kmetstva i tjelesne kazne, uvodjenja prisežničkih sudova i sudbene javnosti, obća vojna dužnost i dr., podale su ruskomu družtvenomu životu nov pravac, te dopuštaju raditi i djelovati direktno na praktičnom polju samoga živovanja, dok su se prije glavna pitanja družtvenoga razvoja izradjivala samo s pomoću književnosti. Ali to književnosti nije naudilo. Ako svrnemo okom nazad, na njenu prošlost, moramo se samo diviti moćnomu razcvatu i rastu njezinu za ovo poldrugo stoljeće, kad u Rusiji ne samo što nije bilo narodne književnosti, nego u obće književnosti u užem smislu. Rusija je u to kratko vrieme izradila znamenitu beletristiku, visoku ne samo po sadržaju i idejama, nego i po umjetnosti, — beletristiku krasnu u estetičnom pogledu. Odličnom joj je crtom poimence to, što ujedinjuje zahtjeve etične i estetične. Pa je već nadošlo vrieme, da se Zapad klanja ruskoj književnosti, isti onaj Zapad, koji je do nedavna gledao na Ruse kao na kakove barbare; pa je književnost ruska dapače u prievodima, ne uviek točnima, izvojevala sebi priznanje zapadne kritike i čitateljstva, dapače ih zadivila. Čudno je samo, što se na Zapadu i u samoj Rusiji često čuje pohvala književnosti, a u isti mah se opaža protivnost ili nebrižnost prema ruskoj civilizaciji i njenim težnjama, kao da književnost nije izraz višega intelektualnog života u narodu i kao da ona najvjernije ne odrazuje smjera i zadataka narodnoga razvoja i onih elemenata, koji preko narodnosti ulaze u obću riznicu razvoja svega čovječanstva.