većih lirika u svietu, koji je u 27. godini poginuo u dvoboju na Kaukazu. Poslije smrti Puškinove on je odmah stao na stranu onih, koji su poznali zlu pletku i zahtievali, da se krivci kazne. (Vidi njegovu pjesmu »Na smrt Puškinovu«.) Njega pošalju na Kaukaz, pjesme je bilo zabranjeno štampati, tako da je »Pjesma o caru Ivanu Vasiljeviću« s mukom mogla ugledati svjetlo — i to bez imena pjesnikova. To je pjesma narodna, savršen proizvod umjetnosti. U djelima pjesnikovim odrazila se neumorna borba slobodnoga, samostalnoga plemenitog duha sa silom vremena, koja je sve izjednačivala; u njima se javlja očaj Rusa, koji se u duši osjeća slobodnim, dok ga prilike u domovini pritiskaju; na taj način očaj je u pjesnika razumljiv, kao i u Byrona, koji je takodjer svisnuo poradi stanja u svojoj rodnoj zemlji. Nije pravo Lermontova nazivati prostim imitatorom Byronovim. Lermontov je, kao i Byron, progonjen u svietu tudjinac, ali s ruskom dušom. Sa svom svojom snažnom prirodom Lermontov teži k svjetlu i dobru, samo u njima vidi pjesnik spasenje od duševnih muka. Ove je pokrete i borbu prikazao u svojoj velikoj pjesni »Demonu«. On je napisao takodjer znamenitu dramu »Maškaradu«, a okušao je svoju snagu i na polju romana, i to s golemim uspjehom. Proza u njegovu »Junaku našega vremena« (god. 1841.) ostala je nedostižna. Medjutim dok se Čacki u Gribojedova nad razvraćenim družtvom osipa dugim moralnim govorima, i dok se snažni Onjegin Puškinov odvraća od družtva i zapada u bezsilan spleen, junak Lermontovljev Pečorin u gorku otvrdnuću kazni sebe i okolicu. Njegova neobična sila gubi sama sebe; ne nalazeći za nju prilike, da ju upotrebi, Pečorin ostaje toliko pametan, pa ne probija glavom zida, no u isti par on je i premlad i prepun života, da bi se mogao oboružati filozofskim pokojem.
Ne mnogo kasnije (god. 1843.) pojavi se roman Hercenov »Tko je kriv?«, u tom romanu glavni junak Beljtov uzalud traži za se znamenitu družtvenu djelatnost i napušta Rusiju, da bi se podao plemenitoj dangubi, premda inače osjeća i misli demokratski.
