Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/318

Ova stranica je ispravljena

medenim nedjeljama doživi samo razočaranja; tako učesta medju njima nesporazumak za nesporazumkom, pa se razočarana ljubav gdjekad pretvori u mržnju. Ogorčen sliepom, biesnom ljubomornošću postaje ovaj čovjek po nesretnim prilikama ubojicom svoje žene. Istom pred posteljom, na kojoj se sa smrću bori njegova žena, nesretnik prvi put spoznaje, da je ova žena, njegova boginja i njegova dušmanka, njemu ravno biće, da je jadan stvor, njegova sestra, koju bi morao podpomagati i razumievati, — a on ju je umorio! A zašto? Iz ljubomora, iz ljubavi. Pa što je ljubomor, ljubav? Što znače lažne rieči: ljubezno čeznuće, zavadjanje, brak? Ovo ga pitanje neprestano muči; u novom svjetlu, po kojem mu je sve jasno, prolazi mu pred očima sva prošlost njegova, te mu se pričinja pletivom sramote, laži i himbe. Sad uvidja, da se klica smrti, koja mu je otrovala život, nalazi u razkalašenim navikama mladosti; ovu razkalašenost držao je on opravdanom i normalnom, preporučuje ju znanost, vlada ju trpi, dapače štiti, a upravo ova razkalašenost razvrgla je u njega sposobnost, da bi sa ženom obćio čisto i bratski, te ga naučila, da ženu smatra predmetom svoje putenosti. Sve, što mu se prije činilo pjesničkim, vedrim i dražestnim, sad mu je obsjena ili himba, koja prikriva surovu zbilju: neuklonivu putenost muškaraca u družtvu, koju navike, umjetnosti i javno mnienje samo podržavaju; ovoj su razkalašenosti žene podvrgnute, ali one imadu sredstvo, da se doskora dokopaju gospodstva. Bilo ovo sredstvo prolazno poznanstvo ili brak, svrha mu je stjecanje novca ili gospodstvo. Tako je i u braku, kliče Pozdnyšev, komu je brak bio idealom, pa sad na tragičnom koncu svoga braka vidi svu tajnu sramotu, razočaranje, razpre, mržnju, ljubomor, sve strašne posljedice sveze, kojoj laž sada razabira: njegova žena i on žrtvovali su svojoj sebičnosti čovječje dužnosti, pa se je zato ono, što su nazivali ljubavlju, pretvorilo u mrku mržnju sukrivaca i dovelo nju do izdaje, a njega do zločina.

Iz napomenutih djela razabiramo, da je seljak u obće pristupniji glasu savjesti. Primjer nam podaje osobito »Vlast