danas su najdarovitiji pripovjedači ruski, ali idu svojim putem. Tolstoj stoji osamljen, kao ono u početku svoje književne djelatnosti.
Prikazujući razna beletristična djela Lava Tolstoga imali smo prilike, da vidimo, kako je u pjesnika sazrievao duševni prekret. No Tolstoj se nije zadovoljio samo proučavanjem tipova i slikanjem života, nego potaknut raznolikim sujevjerjima i protuslovljima u raznim konfesijama podje k samomu izvoru kršćanske vjere. Tolstoj stane proučavati samu objavu Isusovu, izvan predajâ pravoslavne vjere. Dade se na kritiku dogmatične teologije, prevede nanovo evangjelje, te u onom, što mu se je činilo pravom naukom Krstovom, nadje odgovor na zahtjeve svoje savjesti, osnovu, koju je zahtievala njegova vjera, i načela, na kojima je sagradio vas religiozni i družtveni sustav. Ovaj njegov sustav nazivlju »tolstojizmom«.
Nastojeći, da prisvoji pravoslavnu kršćansku religiju, Tolstoj je u dvie godine prepatio velike sumnje, a to su bile k jednu zadnje muke, koje je mučila njegova velika duša. On je bio odložio pero, jer ga je morila savjest, ali se još jednoč lati pera, da napiše svoju izpovied i da priobći svoje kritičke studije o evangjeljima. Godine 1883. skupi ih u djelu »Moja vjera«, koje odiše nepokolebivim uvjerenjem i dubokom radošću. Do tada nije ništa shvaćao ovoga života, — veli sam pisac — , bilo mu je grozno, kad ujedared začuje rieči Krstove, on ih shvati, život i smrt ne pričinjahu mu se više nikakovim zlom; namjesto očaja osvoji ga radost i sreća, koje ne bi mogla uništiti ni smrt.
Ovaj vedri mir, ovo slavlje u najoštrijoj je opreci prema nemirnomu čuvstvu, koje je dvadesetpet godina pratilo književnički rad ovoga plemenitoga i pravoga genija. Ovako se započinje nov život u Tolstoga. U to su doba nastala književna djela, koja su po umjetničkoj cieni na čast pjesniku, javile su se razprave didaktičnoga smjera, u kojima čuveni pisac razlaže, kako je u svojoj nauci došao do sreće i upokoja.
