utuvljujemo onu istinu, o kojoj sami sumnjamo, već valja da osluškujemo njegove nagone i da podpomognemo razvoj njegove čiste prirode. U tom se upravo vidi sveza poezije Tolstoga i njegova pedagožkoga nastojanja.
U svim djelima Tolstoga vidimo moralni nazor, koji nije ustanovljen, nego se neprestano pomladjuje. U tom je bitna razlika izmedju Tolstoga i ostalih suvremenika u narodu, a većina jê kritikâ nije mogla shvatiti. Većina je kritikâ imala već odredjen smjer.
S očajnom borbom težio je Tolstoj i za nazorom o svietu, koji bi mu odagnao protuslovlja, što no ih je nalazio u dodiru kulture i prirode. Tolstoj je sve više pristajao u toj borbi za prirodnošću. Samoljublju je opriečio požrtvovnost, borbi za posjed čovječnost, a mržnji narodâ vječni mir.
Stekavši svoju obiteljsku sreću, našao je Tolstoj iza ove borbe upravo u godinama najjače snage upokoj, pa je njegov talenat mogao dozreti, da napiše najveličanstvenija svoja dva djela: »Vojnu i mir« i »Anu Karenjinu«, koja izpunjaju novi decenij u životu Lava Tolstoga.
Oženivši se Tolstoj stalno se nastani u Jasnoj Poljani, pa udaljen od sviju družtvenih struja živi na svojem imanju u radu za puk i u književnoj djelatnosti. U zadnjim godinama pokušao je na filantropski način doskočiti siromaštvu u Moskvi, ali ne nadje podpore. Odkako je Tolstoj osnovao svoju sljedbu, pohadjaju ga na imanju njegovu mnogobrojni Rusi i stranci, ali to Tolstoga slabo smeta u njegovoj svakidašnjoj seljačkoj raboti. On je svomu seljaku bio otac, sad mu je i brat. Sva njegova pjesnička djela zadnjih godina proniknuta su tendencioznošću u duhu njegove nove nauke, ali se i kroz nju razabira silni talenat pjesnika, koji je bio vrstan napisati »Vojnu i mir«.
U početku je mislio Tolstoj, da mora prisvojiti vjeru puka, no napokon je stvorio vlastitu religiju i pretvorio se u moralista i teologa. Od umjetnika je postao mistik. Tolstoj ima mnogo učenikâ, ali to još nije škola. Na mlade pripovjedače primjer Tolstoga ne utječe ni malo. Čehov i Korolenko
