čisto ruske žene Tatjane, u junaku romana prviput vidimo čovjeka, u kojega su se jasno odrazili svi nedostatci kao i sva preimućtva onih osobina, koje su se razvile na osnovi tadašnjega ruskog družtva. Onjegin se je razišao sa ruskim družtvom, koje bijaše posljedak umjetnoga nenarodnog razvoja; pa budući sâm produkt ovoga poredka, on zajedno sa svojim tvorcem ište — unutrašnje oslobodjenje. Svi najznatniji tipi ruskih romana sve do naših dana (na pr. u Turgenjeva i Gončarova) imaju Evgenija Onjegina za svojega praotca.
U isto vrieme steče na polju komedije bezsmrtnu slavu prijatelj Puškinov Aleksandar S. Gribojedov (od g. 1795.—1829.), čovjek velika dara i goleme naobrazbe, koji je rano poginuo za narodne bune u Teheranu, gdje je bio poslanikom. Njegova komedija »Zlo od razuma« (Gore ot uma) napisana je prije »Onjegina«, ali ju zabrani cenzura štampati, pa je kolala po Rusiji u tisućama priepisâ. Junak komedije Čacki tek što se je vratio iz tudjine, kao čovjek svjež, poražen slikom družtvenih okolnosti, počinje goruću propovied, ne bi li svoju okolinu uputio o nepravilnosti prilikâ. Sve se svrši s tim, da Čackoga, kao neugodno čeljade, proglase najprije za karbonara, političkog nezadovoljnika, a zatim upravo za ludova, tako da Čackomu nije druge nego pobjeći.
U godinu 1825. padaju najznatnija djela Puškinova, u toj ih je godini ili napisao ili zamislio. Amo se prislanja osim mnogih lirskih pjesama »Boris Godunov«, narodnohistorijska drama. Malo iza toga, što je car Nikolaj uzašao na priestol, bi Puškin pozvan na dvor i medju inim zapane mu zadaća, da napiše povjest Pugačevljeva prevrata. Godine 1837. poginu u dvoboju, koji je izazvala fino izpredena pletka. Puškin je pisao takodjer u prozi, a ostavio je mnogo nedovršeno; sve to pokazuje, da njegov pjesnički genij nije još dostigao svoje najviše točke.
Oko Puškina sakupi se kolo pjesnikâ, od kojih su se osobito iztakli Evgenij A. Baratvnski (od god. 1792.—1844.), Nikolaj M. Jazykov (od god. 1805.—1847.) i baron Anton A. Deljvig (od god. 1798.—1831.).
