nego da Tolstoga izazove — nakon težke duševne borbe. Tolstoj je medjutim mogao Turgenjeva uvjeriti, da je njegova objeda podpuno neosnovana, da je ona viest sasvim izmišljena. Turgenjevu pane kamen s grudi. Svakako su njihove naravi bile odviše oprečne za prijateljevanje. O književnoj takmi ne može biti govora, jer u Turgenjeva nije bilo zavisti ni za liek. No ni do izražena neprijateljstva nije moglo doći medju njima, Turgenjev je bio odviše plemenit, a Tolstoj previše kršćanin, da bi se to moglo dogoditi.
Godine 1878. ponudi Tolstoj za deset godina starijemu Turgenjevu pismenu pomirbu, a Turgenjev ju iz Pariza objeručke prihvati, te od onda započne se medju njima srdačna korespondencija. Za tri mjeseca poslije onoga pisma pohodi Turgenjev Tolstoga u Jasnoj Poljani. Iza toga Tolstoj više puta potraži Turgenjeva u Spaskom, kako je i Turgenjev češće dolazio u Jasnu Poljanu. Turgenjev je samo žalio, što je Tolstoj ostavio umjetnost, te je njegov preobrat držao za zabludu. Kad je g. 1883. Turgenjev umro, bio je Tolstoj upravo poražen s gubitka čovjeka, koji je bio tako nježan i pun ljubavi kao malo tko.
Kad se je Tolstoj vratio doma, bilo je kmetstvo (g. 1861.) već dokinuto, pa je plemstvo i seljačtvo čekala težka zadaća, da se snadje u novim okolnostima i da uredi putove za budućnost. Plemstvo ponajviše nije pristajalo uz dokinuće kmetstva, samo malen broj vlastele dao je seljacima slobodu već prije zakona, kako je na priliku uradio Tolstoj. Odkupom su upravljali plemići, koje je vieće kao »posrednike mira« odredilo. Posrednikom mira postade i Tolstoj u svojem kotaru, pa se je u tom svojstvu pokazao odanim prijateljem puka. Nakon nekoliko godina (god. 1868.) uvjeri se Tolstoj, da je emancipacija kmetova doniela i zla, jer je prenaglo uvedena, prije nego je kao u zapadnoj Evropi proizišla iz zahtjeva puka i iz nužde. Medjutim kao posrednik mira radio je tri godine
