Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/267

kazuje posebne dogadjaje, u kojima se javlja djelovanje do tada nepoznatih sila, — u kratko — da se u povjesti očituje nešto tajno i duboko, često sasvim novo. Prikazujući Kutuzova ne cieni u njemu toliko talenta valjana vojskovodje, koliko sposobnosti pravoga ruskoga čovjeka, koji je s prirodnim taktom razabrao svu situaciju, oćutio važnost momenta, i ondje, gdje je njegov kratkovidni i naduti generalni štop odredio svoje dubokoumne dispozicije, naprosto dao maha dogadjajima, nek teku prirodnim putem, te samo nastojao budnim uzdržati duh u vojske. Kutuzov, taj pravi prostonarodni junak, proniknut svima slabostima svoga vremena, pokazuje se, da je vrstan dočekati velike dogadjaje, pa upravo to i podaje svu važnost njegovu vodstvu. On je jedini ćutio, što je osjećao svaki soldat; on je jedini razabrao važnost borodinske bitke; kad su drugi nazrievali poraz, on je to držao odlučnom pobjedom. I doista, ovaj moderni Fabije Cunctator, koji uviek oteže, u ratnom vieću driema, nemarni, ostarjeli, grješni Kutuzov, koji uza to vriedi za lukava dvoranina, — ne vara se u svojoj predpostavci: Borodino ostade odlučnim uspjehom, žrtvovati Moskvu nije još značilo žrtvovati Rusiju (premda mu toga nisu mogli dugo vremena oprostiti); pošto je zauzeta i spaljena Moskva, slomi se Napoleonova sila, te se iz strašne neprijateljske zemlje tek s mukom spasiše jadni ostatci nekoč jake vojske, koja je imala šest stotina hiljada ljudî... Ovomu idealu jednostavna, mirna heroizma približavaju se takodjer hrabri kapetan Tušin i generali Dohturov i Konovnicyn; naprotiv poznati zapovjednik Moskve Rostopčin, čijemu se patriotizmu pripisuje požar grada, Barklay de Tolly, Bennigsen, Wolzogen, Miloradović, Jarmolov — to su tipi ljudî, koji su za svoju slavu tako zabrinuti, da još u odlučnom času traže utočište u zvonkih fraza. Glavni su zastupnici ovoga nepravoga, teatralnoga heroizma dakako Napoleon i njegovi generali i častnici, njih kao da je zaokupila samo misao o vlastitoj veličini i nepobjedivosti. Ako Tolstoj ovdje i nije ostao sasma objektivan, valja pridodati, da svagdje pazi na fini, umjereni takt. Likovi Napoleona Velikoga i cara Aleksandra prikazani su doduše u kon-