izpravljao samo radove drugostepenih pisaca i početnika; u radnje valjanih pisaca nije dirao. Isto tako nije se pačao u studije onih odjela, koji nisu pripadali njegovoj redakciji, nego bi se ograničio na samu korekturu. Njegova je zasluga, što ni u jednom ruskom žurnalu nije bila na okupu tako bogata beletristika, kao u »Oteč. Zap.« pod njegovom redakcijom.
A radio je Saltykov neumorno: i bolestan nije odlagao pera iz ruku; kad bi već bilo spremno, da ode na ladanje, on je još sjedio i radio, a za granicom kadšto bi pisao na malom stoliću, upotrebljavajući ono nekoliko časova medju šetnjom i ručkom. Često je izradjivao po više radnja u isti mah. Primjetbama svojih prijateljâ rado se je pokoravao, budući neobično strog prema samomu sebi. U svoj talenat nije previše vjerovao, samoljublje talenatâ bilo mu je odurno, zato i nije priznavao, da je sâm genijalne prirode, već naprosto radnik.
Književni je posao držao Saltykov za najvažniji i najozbiljniji ljudski rad, u njemu je vidio višu službu družtvu. Književnost mu je bila izraz života, pa je zato prema njoj osjećao odgovornost i gojio nade; ona mu je bila jedna od najmoćnijih poluga za napredak družtva. Pa da nemam toga uvjerenja, — veli pisac, — bila bi mi muka živjeti! Zato u malom predsmrtnom pismu preporučuje sinu, da prije svega ljubi domaću književnost.
Poradi mnogih posala nije mogao mnogo podržavati sveze sa višim družtvom, pa se je s mnogima razišao, s jednima u načelu, s drugima lično kao čovjek strog i protivan kompromisu, a s trećima, jer je opazio, da su ohladnjeli. Klanjao še nije nikomu.
Imao je tek nekoliko znanacâ iz književničkoga kruga, s njima je godinama i godinama drugovao iskreno i otvoreno. No kao bivši činovnik visoka čina imao je pored običnih i književničkih znanaca takodjer prijateljâ i u činovničkom svietu, osobito je mnogo drugovao s grofom Loris-Melikovom.
U domaćem životu bio je Saltykov veoma brižan muž i nježan otac, premda bi često vrčao i na ženu i na djecu.
