Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/233

Ova stranica je ispravljena

se administratori ideje napredka. General Zubatov, koga »preporod« ne može opametiti, izmišlja osnove o obćem blagostanju dotle, dok ne poludi. Drugi opet govore liberalne govore s licem kakova Lafayette-a. Gospodstvo je liberalne »govorne mašine« neograničeno. Medju »Nevinim pripoviestima« valja iztaknuti ganutljivu pripoviest o kmetskim dječacima Misi i Vanji, koji, bojeći se od svojih vlastelinskih mučiteljskih duhova, sami srću u smrt.

U sredini šestdesetih godina počinje se drugi, i to najvažniji period u satiričnoj djelatnosti Saltykova-Ščedrina. »Znakovi vremena« i »Listovi o pokrajini« pripadaju medju njegova najbolja, najjasnija djela, u njima je pisac svoje politične ideale predstavio najtočnije. Sa svim patosom svoga gnjeva obličuje Saltykov ovdje nadute vodje i čuvare državnoga dobra, inače zaklete protivnike seljačke reforme, koju oni naprosto pripisuju nihilističnomu rovarenju... Medju ponajbolja poglavlja prve zbirke idu crtice »Laki« (Lagkovjesnyje) i »Tati« (Hiščniki). Biće prvoga družtvenog tipa stoji u tom, što ovi ljudi nemaju ni cigle misli, nego njima upravlja samo »mastni zalogaj«, koji im se iz daljine javlja. Grabežem pak zove satirik nasljedje kmetstva: to su izjave neograničene samovolje, podjarmljivanje tudje volje pod vlastite egoistične nagone. U »Listovima o pokrajini« analizuje satirik s divnom oštrinom i podpunošću prerazličite čuvare obćenitoga dobra. Saltykov u obće podaje raznim predstavnicima družtvenih tipova posebne satirične nazive. Tako su ovdje »historiografi« takovi ljudi, koji se naduvaju, kao da su jedini pozvani, da vode i usreće Rusiju, a kojim se počinje ova umišljena povlastica poricati. »Pioniri« su umjereni reformatori, njihovo je glavno načelo zakonitost, no historiografi ih iznose na zao glas, da su nihilisti, komunisti i revolucionarci. »Mrzitelji« su podvrst historiografâ, to su ljudi, koji se u svojoj zlobi usudjuju svaku nepriliku, svaku slučajnu štetu odbiti na reformu, a ne boje se to i javno govoriti. U njihovoj lubanji živi samo jedna misao, — tobožnja povreda, koju im je zadao 19. dan februara 1861. godine.