mjenice, a 5000 na poštenu rieč. Dostojevski bi bio voljan opet u kaznionu na nekoliko godina, samo da izplati dug i da bude opet slobodan. On odluči pisati roman od nevolje. Bit će efektan. »Ubila me radnja od nevolje, za novce, veli pisac u »Dnevniku«. Odmah za prvi čas trebaju mi 3000 r. Bit ću se po svim uglovima, samo da ih dobijem, inače sam propao! Ćutim, da me samo slučaj može spasiti«.
I tako nastaje epoha njegovih velikih romana, neke grozničave djelatnosti.
Ljeti g. 1865., pošto je propala »Epoha«, a umrli mu i brat i prva žena, Dostojevski ode za granicu. Uza svu duševnu muku, bolest, natezanje s dužiteljima, on je s nekom divskom snagom genija napisao u to vrieme svoj golemi roman »Zločin i kaznu«. Uspjeh mu je bio silan, roman su gutali, riedki nezadovoljni glasovi nisu se mogli ni čuti. U njemu je Dostojevski promienio temu i učinio junakom ne više poniženoga i uvriedjenoga, nego svoj kasnije omiljeli tip — razkajana nihilista... Dostojevski kazni Razkoljnikova, šalje ga u kaznionu. Duša toga inteligentnoga zločinca treba očištenja, a naći će ga samo u stradanju. Bit života, njena istina stoji u smirenju.
Od sada Dostojevski neprestano ponavlja ovu temu, grdi inteligenciju, koja se udaljila od naroda i kršćanstva. Dostojevski je svojim umjetničkim genijem, nesviestnim procesom stvaranja sâm opravdao sve svoje prestupnike rišući ih kao histerike, epileptike i dr., no kao mislitelj stoji na stanovištu absolutnoga individualizma priznavajući slobodu volje, pa zato i traži za svaki prestupak strogu kaznu, dapače obtužuje i one, koje su s uma sišli. Nigdje nije se Dostojevski iztakao tolikom dubinom analize, tako divnom umjetnošću, tako žestokom nepravednošću kao upravo u najboljem svojem romanu.
Premda je Dostojevski dobio mnogo novaca za roman, ipak je ostao bez groša. Ciele tisuće otišle su na izplatu dugova. Zato prodade pravo za izdavanje svojih djela Stellovskomu za 3000 r. uz obvezu, da će napisati nov roman. Oni ugovore i rok. Dostojevski počne raditi, ali uvidje, da ne će
