bude osudjen najprije na smrt, a onda pomilovan na četirigodišnju robiju u Sibir. Najviše ga zaboli, što su iz pometnje zajedno s njim zatvorili i njegova brata Mihajla.
U Omsku se započne stradalački život, a posljedicu njegovih promatranja i doživljaja nahodimo u »Zapiscima iz Mrtvoga doma«, u kojima je sastavio svu grozotu jadnih prilika osudjeničkih u Sibiru.
Prva tri dana nisu ga gonili na robotu i dali, mu da odahne. U kaznioni je već mogao vidjeti sve buduće drugove. Bilo je tu mnogo mračnih duša, i Dostojevskoga uhvati užas, kad pomisli na četiri godine takova života. Bilo je i inteligentnijih ljudi, ali se nije s njima bliže sastajao. Čekao ga život osamljen, robijaški, pun neugodnosti materijalnih, a još puniji težkih misli. Jedan je dan bio jednak drugomu kao dvie kaplje vode, pa je vas život živio u sebi. Najgore mu je bilo, što nije smio čitati ništa, osim svetoga pisma, pa su mu i bibliju ukrali.
Mučno je govoriti o utjecaju robije na značaj i uvjerenja Dostojevskoga. Sam Dostojevski proklinje i blagoslivlje ovaj život. Jedni drže, da je ovaj život koristio talentu Dostojevskoga (O. Miller, Majkov, Jastžemski), a drugi (Mihajlovski) to odrješito poriču.
Robija je Dostojevskoga primirila, no ipak se ne može reći, da se je njegovo gledište poslije robije izmienilo. Mistične misli probijale su u njega i prije, štovanjem kršćanstva bio je obuzet i prije Sibira. Napokon sam temperament ostao je nervozan, histeričan, sklon melankoliji. Dostojevski tvrdi, da se je u robiji bratski zbližio s narodom.
Godine robovanja u kaznioni redom su prohodile i napokon dodje zadnja. S neizkazanom strpljivošću očekivao je Dostojevski slobodu, novi život, uskrsnuće od mrtvih.
God. 1854. dovrši se tamnovanje, te Dostojevski morade kao prost vojnik stupiti u sibirski sedmi linijski bataljun, a 1. oktobra iste godine postade zastavnik u istom bataljunu. Od to doba ponavlja dopisivanja sa svojima i sa drugovima, te nastavlja raditi na književnom polju. U Sibiru je napisao